sa jedne strane na drugu...
<<<<<<<U mom srcu ona je nasla mjesto, mjesto sigurnost i nikad ga ne mora napustiti kao pto izbjeglice nakon sto se zavrsi neka suluda borba moraju da napuštaju skloništa gdje su se skrivali od tog ruznog zivota, protiv koga se borimo. I sve to nam vrijedi valja nam ga jedino spomenuti, ako su te priče vrijedne pričanja. I u mom srcu, tvoja ljubav je sveta, baš kao što je i u jezeru voda, i baš kao što je i svjetlost postojana, iako nikad neću shvatiti šta su fotoni. Dal' zbog moje nezainteresovanosti za fiziku, ili nečeg trećeg. I da li možeš biti sigurna da postoji? Sigurna da voda neće nikada prestati izvirati, i da svjetlost neće se promijeniti bez obzira dal došao smak svijeta ili ne? Jel ista prirodnije od Boga, i da li je upitno?
Jer jezero je jezero i kad vode nema meni, jer svijetlost je mrak, i kad mrak je jedan jedini.
>>>>>
I žuta svjetla promiču pogledu iza rosnog stakla nepažnje i ustajalosti. Pri svakom ubrzanju voda krene prema meni, a kada ovog ispred mene nešto spriječi da ubrzava, onda se crvenilo upali iza kao upozoroenje, a voda se prelije prema naprijed. I pitam se ima li tako paklenog dana da ova voda ispari, i ako ima dal i može da izađe na istu onu rupicu kuda je i ušla. Vjerovatno i ne može jer joj je eto to sudbina, da kad jednom uđe u komore uskog života ili prozora, onda nikad ne izađe. i zimi ledi, i staje, i ne miče se, a ljeti poskakuje sa jedne strane na drugu onako kako vozač zakoči, i što je toplije, koracima kapljice ide prema gore, no na kraju zalijepi se za komoru i sklizi. SKlizi u onu istu ubuđalu vodu u kojoj je sto puta bila.
Kiša će padati i donijet će mi nove dane...
