Moderate to Cantare

<<<<<<<U mom srcu  ona je nasla mjesto, mjesto sigurnost i nikad ga ne mora napustiti kao pto izbjeglice nakon sto se zavrsi neka suluda borba moraju da napuštaju skloništa gdje su se skrivali od tog ruznog zivota, protiv koga se borimo. I sve to nam vrijedi valja nam ga jedino spomenuti, ako su te priče vrijedne pričanja. I u mom srcu, tvoja ljubav je sveta, baš kao što je i u jezeru voda, i baš kao što je i svjetlost postojana, iako nikad neću shvatiti šta su fotoni. Dal' zbog  moje nezainteresovanosti za fiziku, ili nečeg trećeg. I da li možeš biti sigurna da postoji? Sigurna da voda neće nikada  prestati izvirati, i da svjetlost neće se promijeniti bez obzira dal došao smak  svijeta ili ne? Jel ista  prirodnije od Boga, i da li je upitno?
Jer jezero je jezero i kad vode nema meni, jer svijetlost je mrak, i kad mrak je jedan jedini.


>>>>>
I žuta svjetla promiču pogledu iza rosnog stakla nepažnje i ustajalosti. Pri svakom ubrzanju voda krene prema meni, a kada ovog ispred mene nešto spriječi da ubrzava, onda se crvenilo upali iza kao upozoroenje, a voda se prelije prema naprijed. I pitam se ima li tako paklenog dana da ova voda ispari, i ako ima dal i može da izađe na  istu onu rupicu kuda je i ušla. Vjerovatno i ne može jer joj  je eto to sudbina, da kad jednom uđe u komore uskog života ili prozora, onda nikad ne izađe. i zimi ledi, i staje, i ne miče se, a ljeti poskakuje sa jedne strane na drugu onako kako vozač zakoči, i što je toplije, koracima kapljice ide prema gore, no na kraju zalijepi se za komoru i sklizi. SKlizi u onu istu ubuđalu vodu u kojoj je sto puta bila.
Kiša će padati i donijet će mi nove dane...

Još samo momenat, još samo jedan tren, još samo jedan treptaj da te čežnjivo gledam tako lijepu, tako svijetlu, tako bijelu kao anđeo, tako dragu kao duša, tako voljenu kao božanstvo.

I onda kada dođe momenat, i onda kad ne učinim te sretnom, tad ću umrijeti. I onda kada budem nesretan neću izmamljivati tvoj osmijeh. i bićemo nesretni, dok ti ne postaneš sretna. Želim ti sreću, želim ti najsretniji život što je iko ikada imao. Dajem ti ga onako kako ja glupavo to znam. Dajem ti prsten svojom ljevicom, dajem ti dušu svojom patnjom. Dajem ti sebe svojim srcem, dajem ti krv svojom krvlju. Dajem ti sve, ako ti to vrijedi išta.
Uzmi sve, uzmi što ti dajem, ili bolje nemoj. Možda i to nije dobro. Možda je moje glupost i jadno. Možda sam i ja jadnik kojem si dala previše poleta. Ja nisam visoko, ti si mi dala krila. Ja nisam pametan, ti si mi pročitala knjige, ja nisam učio, ti si položila, ja nisam hodao, ti si me nosila. Ja ne znam hodati, padam na obje strane, ja ne znam razmišljati, ja bježim u beznađa, ja ne znam vidjeti, ti si moje oko. I pokušavam jesti, ali ti si moja hrana, i pokušavam se probuditi, ali ti si moj alarm, i pokušavam zaspati, ali ti si moja uspavanka, i pokušavam živjeti, al ti si moja smrt. Umrijet ću, ali ti si moj život.

Ali eto, nekad sa mužem, možda ćeš se sjećati jedino mene kao dragog finog momka koji je imao glupa razmišljanja. Oprosti mi ih, voljena.
Srce ti dajem, ti ga uzmi. Umrijet će ili prestat da kuca, ali ti u njemu ostaješ. Ostaješ moja, za vijeke vijekova, moj mirisu, moje najukusnije mlijeko.

I nemoj mi dirati bar nade, i pusti me da sanjam i pusti me da sam lud, i da imam mastu. Pusti me da pravim filmove, da pisem knjige, price, izmišljotine, stvari koje sigurno nece niko ni primjetiti, niko nece ni pomisliti na njih. I ljudi prave filmove, ljudi pisu pjesme, ali  ja se zatvaram. I sve sto zelim je da je dovoljno dobro, no svaki put, zadhrti pred svetinjom.

I suze nocas teku, no nisu prave, i  osjecaje pjesma budi, i loše stvari silaze niz lice. Stvarno ne znam  šta je sa svim ovim, ali zivote, pusti me da sanjam. Ne, nisi ti na svijetu sve, nisu tvoje obaveze jedine obaveze, nisu tvoje pare jedina od cega nisam gladan, nisu tvoje knjige jedino od cega sam pametan.

I tvoje solidarnost i humanost je stvarno prevelika, i ponekad one prevazilaze moje volje i mogucnosti, a nikad nije dovoljno nikome. Zivote, samo si zivot, pa kako onda toliko hoces? Ja svaki dan trudim se da tebi ugodim, ja svaki dan hodam da tebe zadovoljim. Svaki dan trudim se da ostvarim nesto i onda jednostavno na kraju dana ne bude dobro. Ne stvarno, ne zelim da razmisljam sada o velikim problemima, ne zelim da radim za njihove probleme, ne zelim.  Ne zelim da se moliš za mene, da ti u nocima kradem san, da ti u danima kradem vrijeme, ne zelim da se ljudi skrivaju iza mene, ne zelim da me slijepo prate. Pa ako sam mogao ja, zasto oni ne mogu?

Nocu mi dolaze utvare i govore da to nije moguće, noću me posjete oni i šapću mi noćne more. Pusta ponoć mi ne da da zaspim, i zovne svoje druzice i groznica me uhvati. Ne, ne mogu da izdržim pa se tresem, tresem se sve jače i jače dok dugo očekivana toplina ne dođe, te onda i nju tjeram. Ne znam šta hoću, pa sve tjeram. Tresem se a vruće, otkrivam se, a hladno. Očito je da ti nisam drag, kada ovo radiš, i očito kao da me moj život više ne voli. Ujutru ne da mi da jedem,  tokom dana, ne mogu da stignem, plamen pretvara u prah.

I mjesta gdje smo voljeli biti sada se gase, jesen ih prekrila, lišće ih odnijelo. Lažna dobra stvar.

I ne idem stvarno nigdje, nit trazim nova sazvijezđa, samo novi sjaj.

Zivote, više nisi moj život, sada imam nju.  

Sta sam uradio?
Kakva tuzna humoreska…
Gradio  ispod gradova od pjeska dubok bezdan bez dna…

U bilo kojoj od bilo kojih ulica, i u jednoj od onih nasih setnji bez dogovora, u jednom od onih smjerova bez dogovora, u  jednoj od tih kad sam bio sam, stvorih se u septembarskoj hladnoci sjena lipa. I stvarno Svugdje je tišina u prijateljima sem u njoj, i svih ne znam ni koliko njih, svi zanjeti u eseje i price, u impresije o ovom obicnom gradu, kojeg me i strah danas nazvati svojim, dal radi toga sto ne bijah ovdje od pocetka, dal radi toga sto se i od mog pocetka promijenio.
ALi eto, zagrnut u reminiscencije, i nove rijeci, nova sazanja, dobijah ovim nekim proslim vremenom i poglede dodjoša. Podstanari i ljudi koji ne znaju na kraj da izađu sa revizorima, pricase o komsilucima svojim, epizodama rasutim po modernim mahalama, po ucmalim zabitima u centru, po visokim zidinama ustajalim od isparenog ulja kroz odvode za ventilaciju.

Prolazili i nalazili stanove i kucice, sobice i samo krevete, birajuci ih po najmanjim mogucim kriterijima, po tome koliko suncevih zraka ulazi kroz prozorcice, jel mozda neki pas tu negdje, kako reaguje gazda na kasno vracanje, i ima li dovoljno mjesta za njhove bespotrebne stvari koje donesu iz provincija... I svasta bi zatekli tamo, bas kao sto i ja zatekoh starca i more na jadranu, bas kao sto i ja zatekoh nostrodamusa medju slanim kamencicima.
I stvarno mojih pet dana da se izjednaci sa njihovim skolovanjem. Da li je moguce prisvojiti ulice ovog grada tako lahko, da li ljude mozes nazvati svojima, da li mozes racunati na njih ako u svojoj glavi revoluciju zamisljas?
Sjecam se da sam dezorjentisanom prijatelju govorio da kod malog konzuma skrene tu, kako bi dosao do govornice, i eto tako se i oni orijentisu. Tamo gdje su one baste u centru je pored katedrale, tamo pored ona dva gola lika je kod ceke, tamo pored bice je pored alipasine dzamije ili kina radnik, tamo na marijin dvoru je kod unitica ili junitika... i tako...

i tako, kada je grad skroz tvoj? 

I razmisljam  kako da dotaknem svaku tudju misao, kako da svima sto prolaze pored nas kazem da si sve sto sam ikad htio. Kako da moj papagaj zna da ne treba da te prepadne kada izadje iz kaveza, kako da zna onaj cuko sto je posao na tebe da bi bio jako povrijedjen da je nesto ti uradio.  I razmisljam, i zagrlim te. No, nije dovoljno niko ne moze da vidi koliko te volim. GLedam u njihove oci i svi prolaze samo onako pored, nezainteresovani, nije ih briga. I ljubim te glasno, i ljubim te nasred ulice, i ljubim te bilo gdje, i opet, samo rijetki krajem oka pogledaju. Ljudi, volim je.  I u svoj toj sili, u cijelom pokusaju, vratim se porazen njoj, njenim ocima. Tu vidim najvecu pobjedu, vidim sebe u njima, o odsjaju njene suze koje kvasi njeno oko. I pomislim, napisat cu joj pismo, trcat cu do apoteke, trcat cu svaki dan uz stepenice njene, trcat cu od tramvajske do njenog haustora, trcat cu da stignem za minimalnih 40min do nje, i opet... i trudim se da je pobijedim u pokazivanju ljubavi, da budem bolji od nje, ali eto, ona u svom nepokazivanju, u svom negiranju, voli me i vise nego sto ja to mogu zamisliti, i u vecerasnjoj noci, pokaze mi to recenicom koja je vec izgovorena nekada davno prije, i koju podvukoh olovkom u prici nasoj. U prici o ljubavi u doba kolere...

Nekad ni olovka ne moze sve podnijeti...

Riječi kao pahulje, od svake se naježim, prođu me žmarci...

Sto puta si me pitala: šta ako... Ne daj Bože? Šta ako? Sto puta uplašenog drhtavog glasa! A ja sam sto puta odgovorio sigurnim glasom da ne postoji AKO, a posebno da ne postoji ŠTA AKO... Ispod te sigurnosti krila se identična drhtavost mog Šta ako ti? No, smatrao sam da prešućivanjem tog pitanja nestat će i svi moji silni strašljivi upitnici koji ga prate...

I jesu, nestajali su, brisali se, al' ne znam kako, uvijek mi se potkrade između redova jedan blijedi mršavi upitnik.. I ne znam šta da radim...

Šta ako, ako zle stvari se dese?
Baš kao što se i dešavaju na filmovima. Aorte mog srca se polahko stišću dok ovim rečenicama uzrokujem da se u mom umu stvaraju slike njenog odlaska, njenih leđa divnih, njene kose koju zadigne i najmanji povjetarac. I ta zamisao mi evo i sada izvlaci na neki nemogući način miris njenog vrata ispod kose i donosi mi ga zadnjim pogledom na njena leđa. Ne daj Bože.
I stvarno imamo naše puteve u Sarajevu, i stvarno svi su naši, na njima ocrtana naša stopala, sa strane na okolnim zgradama njeni i moji pogledi, na fasadama  naše sjenke i naši obrisi, na balkonima naša šaputanja, na klupama naše ljubovanje... I da, naravno da ih niko neće znati sem nas, nisam ni htio da zna, nisam ni htio da ispričam nekome, ni neću nešto više od toga.. Meni je i to Vilsonovo koje dijelim sa hiljade drugih dovoljno. Meni je i ta klupa samo moja, iako su i svi drugi sjedili na njoj. Meni je to sasvim dobro, ne želim nešto više. Samo hoću da je volim tim putevima, ili nekim drugim putevima koje ćemo istkat našim šaputanjima, poljupcima, osmijesima i svađama...

Samo hoću da je volim kroz sve ulice mog grada, kroz sve momente života mog.

A sve prijašnje zagrljaje, patnje, ljubovanja, sve je to u onim mračnim ulicama koje su me učile kako da volim nju, kada je konačno nađem, kada sam je konačno našao onog novembarskog dana....

I ove noći kada ti spavaš, ja te dovedem u svoju javu iz tvog sna, dovedem te da i ne primjetiš. I u mojoj sobi, čujem tvoj mio glas, osjetim tvoj mio miris, vidim obrise tvoje, osjetim ruku tvoju na prsima svojim dok smo zagrljeni.

Ko bi rekao da ta ruka  mi je tek nedavno dala prve kokice, prvu cimetnu svijeću i malo vode... I taj osmijeh me osvojio tu na mom prvom poslu, i taj glas me slijepo brzinom svjetlosne godine odveo u dvore njene, i zaključao tu vječno... na vijeke vijekova, van mog života, van naše klupe, Grada, van vječnosti koja je tako mala sada...

O draga, o mila-- momenti prolijeću pred očima uma, slike se redaju i ja i dalje ne znam da proberem jedan od njih. Kao plod svaki od njih, naše sudbine procvale ih. I koju god pokušam da uberem, koji god pokušam da nacrtam svojim riječima- zastanem. Jel vrijedan isticanja više od nekog drugog?

I šta misliš da sam imao onaj dan nesto tako oštro da urežem na bijelo
stablo, dal' bi i dan danas  ondje bilo?

Dal' bi slova more spralo, il bi mozda kiša ih prekrila, izbrisala?

Dal' sam ih uopste napisao kako treba,dal' će valovi shvatiti da su to prva
slova naših imena?

Zimi, kada hladan vjetar bude dolazio pučinom prema njima, kad ih bude obrlio
kako ja grlim tebe  u hladnim nocima-Kako sam te grlio u početku zaluđeno,
izgubljeno, pa i pomalo divljački... Tak' će i on svake godine drvo bijelo grliti...
i stvarno, možda će ih i izbrisati, možda će se i izlizati i možda ih niko nikad više
neće ni vidjeti onako kako smo ih ti i ja vidjeli..Ali ipak, ipak ću uvijek obići drvo
bijelo gdje naša imena, naši trenuci, naši pogledi su ispisani....

I naravno, svaki novi put je nova prica, a svakom novom pricom, jedino si ti. I snovima mojim šećeš se kao ljepotica tajna, dok se ja trudim svojim rukama, svojim pogledom da pokrenem sve ovo oko mene, a što se ne vidi, da ga pokrenem da te prelijem njime, pa da mi se nasmijesis. U snovima rijeka mlijeka teče iz oka, žubori i miriše, spustajući se niz padinu tvog obraza, i teče i pretače sjaj očiju tvojih i u jednom trenu, kao u onom gdje se rijeka i more spajaju, tvoj osmijeh se pojavi i meni biva da zaživim baš kao beba prvim dahom. I baš kao beba oglasim se po prvi put tvojim imenom u crnoj noći. Shvatim gdje sam i shvatim da te dozivam i kada na javi nisam. I ti i dalje tečeš nebitno gdje, nekad i u snovima nekad i pod drvetom, nekad i pored rijeke nekad i na suncu, i pretačes mi svakim danom sve više hrabrosti, sve više tebe, dok se potpuno ulijevaš u mene... I čekam da sve pretočiš se, i čekam da pomiješamo se, a tvoj izvor sve je čistiji svakim danom sve ljepši... I sve što više pijem tebe, sve više želim tebe, svakim danom moja si voda, svakom kapi osjećam se kao napojen u pustinji... I danas tvoj izvor je samo drhtaj vode, kao dah tvoj svjež, čist kao duša ti u crnoj noći... Lijep kao lice ti u rani sabah... I tom zrakom ujutru, i onom u sumrak nekada davno prije dosta dana, koja se razli u kosi tvojoj, vidjeh te. Vjetar se zanjiha korakom kose tvoje, a planeta isto uradivši oduze mi tlo pod nogama.. I osmijeh tvoj razbijeli svitanje kao bijele plahte, i kao skupljene tratiničice uli mi sreću u osvit zore. I prstima svojim poželjeh da nacrtam zlatne konce po tebi, da duž njih pustim da teće ljubav moja, kao jutranja rosa na zelenim travkama, da se topim i klizim Da te obrlim njima čula tvoja... I pitam se ranim jutrom dal imam toliko niti da ti izvezem sne i javu, i da li će kapi pokupiti tvoj miris pa da budem opijen tobom dok uživam u njima u školjki tvoga pupka... i tvoje lice usnama mojim izljubljeno, usne moje topline tvoje još uvijek žedne. Prsti moji žudni raspletene kose, sviraju po njoj najljepše note dodirujući ih, prolazeći kroz nju... I u trenucima našim dodirom tvojim, izronimo s mjesta gdje i prije nego što vidjeh te, zajedno postojasmo. I vjeruj mi da te ne lažem, dajem ti kao što ti meni daješ sebe, svaki plamičak i svaku iskru iz mene što sijevne, dajem ti da je gasiš, da je gaziš da još veću vatru pališ I nije bitno da li sam ja ulio se u tebe, da li si ti ulila se u mene, dok smo zajedno, ja jednostavno postojim...

Prije ljudi nisu bila lica,
Prije lica nisu bili osmijesi
Prije tvog osmijeha nije bilo tvoje ljepote.
 i u sjaju tvojih ociju otkrih istinu, i u suzi svakoj iskrenost.
I u davna vremena dok nismo ni bili, dok nismo ni zeljeli, zvao sam te imenom tvojim i u djecackim snovima o djeci, nazivao ih imenom noći.

 A stone's throw from jerusalem I walked a lonely mile in the moonlight
 And though a million stars were shining My heart was lost on a distant planet
That whirls around the april moon Whirling in an arc of sadness
 Im lost without you
 Im lost without you
 Though all the kingdoms turn to sand
And fall into the sea
Im mad about you
Im mad about you

Svojim rukama zagrilila si me,
svojim zagrljajem uzela me,
 svojom ljubavlju ispunila me,
svojom dusom upotpunila me.
I ako izgovorim ono sto sam bezbroj puta,
opet ce biti malo, malo za jedan jedini tvoj ben.
Ti i ja.
Rijecima i ispraznim recenicama zelio bih da se kunem, no ljubavlju i zivotom ti se zaklinjem. Volim Te, Tvoj.

And from the dark secluded valleys
I heard the ancient songs of sadness
But every step I thought of you
Every footstep only you And every star a grain of sand
The leavings of a dried up ocean
Tell me, how much longer?
how much longer?

 I topli dani, priblizavaju me tebi,
i tople noci, mirisom te unose u postelju meni.
Miris vjetra ispod pramena tvoje kose,
Miris noci tvoga tijela,
Miris jutra usana tvojih.
Na mome dlanu sve su linije vec ucrtane, sve su sifre sada poznate...
I kada uzmes moj dlan i preslikas ga na svoj, sve linije ukazuju na nas.
Otkucaj više tvog srca znaci moj ushit za tobom.

 They say a city in the desert lies
The vanity of an ancient king
But the city lies in broken pieces
Where the wind howls and the vultures sing
These are the works of man
This is the sun of our ambition
It would make a prison of my life
If you become anothers wife
With every prison blown to dust
My enemies walk free
Im mad about you

Vrijeme je sipalo kapi hladnoce po  dugim decembarskim danima, sipalo olovno hladne kapi i pokusavalo da mi ih pusti za vrat, pokusavalo da ih pusti niz ledja da sidju, da mi se svaka dlacica na tijelu digne.
Eh, vrijeme. Ti svi dani svojom ljepotom gradise put, rezase kanjone, drveca, planine i kamenje, tom lijepotom izrezase i moje osjecaje, moje srce, i  nevidljive linije za buduce bore od buducih dozivljaja. Svaki taj dan iste duzine iskrivljavao je moje poimanje stvarnosti, krivio je vrijeme, nekad jutrom usporavao, nekad poslijepodnevima ubrzavao.Radio je u skladu sa mojim poslom, radio je u skladu sa mnom, ili je to pak bila suprotnost mog sklada? Razmisljah i shvatih da sve sto dozivljavamo, to dozivljavamo zato sto je suprotno od onoga savrsenstva sto zelimo da bude. Radimo jedno, a zudimo za drugim. Spavamo a zeljeli bi da smo budni, budni smo, a zeljeli bi da spavamo, volimo, a ne volimo sto mozemo tako malo voljeti. Nikad zadovoljni. Nikad ni necemo biti, samo zudimo za sve vecim i vecim. Pa se pitam, ako sam tako velik u njenim ocima, strah me sta ce biti kasnije. Ako je tako savrsena u mojim ocima, sta ce biti kasnije?!? Mogu li prijeci granicu, mogu li preci sve granice u ovome, ili je ipak sve na kraju navika? Sumnjam. Nema navikavanja na navike.Bezgranicnost.

Eh, to vrijeme. Svaki taj dan svoju je noc cinio dugom, hladnom i promrzlom, usamljenom, cinio je da se mali nosic sledi, da se trag na putu izgubi. Cinio je takodjer i zelju jacom, cino je mastu boljom:
 Mutna slika i crvenilo u maloj sobici,  zamagljeni prozori kroz koje se vidi ledena rijeka. Sa vanjske strane prozora jedva primjetno da su dvije siluete tu pored tinjajuce vatre. Tiha nebitna ugodna muzika i njihove rijeci. Njezni dodiri i mosusi tijela. nevjerovatna jedinstvenost i tacka. Ti i ja.
Eh, to vrijeme.  Svaka minuta  u onih pet brzo se krade u iscekivanju poruke. Mala luda sitnica, i ogromno iscekivanje je utvrdilo da prosjecno je potrebno pet minuta za ispisivanje poruke.  Minute su bitne pri kasnjenju, minute su bitne prije dolaska, minutom eksponencijalno raste zelja. Minutom sve postaje se sigurniji..

Eh, to vrijeme, kako je cudno da ista rijec oznacava vremenske prilike i neprilike, hladnocu i toplinu, i u isto vrijeme i sate, minute i sekunde. Uvijek sam se pitao da li je to samo cudna koincidencija ili je namjerno na taj nacin. Pitao sam se do danas kada sam shvatio da postoji neko ko moze svojom pojavom da izbrise svaku definiciju vremena:)

Da li covjek nekada naprostno zna? da li covjek nekada u sekundi moze da shvati nakon toliko koje je mislio da su prave, da zapravo ova jeste ... i pamteci svaku mogucu rijec, od prve poruke do glasa koji je jos uvijek u usima jer je maloprije  bila s njim, i pamteci i tako spontano analizirajuci svaki njen pokret kako bi iduci put znao kako da joj bude bolje, neprimjetno pocne da je pusta u svaku poru zivota.
Kao kakav carobnjak sastavljas me iz najmanjih cestica, kao kakva svetica vodis me na pravi put. Sapatom ti dolazim izmedju zgrada, dahom te grijem kao zraka sunca, neprimjetno po tvojoj kozi kao svila u snu tvom ti se penjem i dok vjetar napolju ledeno puse, i snijeg sakriva za mnom moje tragove, nosim te u samo nase vecerasnje odaje, nosim te u  svoju nekadasnju iluziju bijelog velikog kreveta i prigusenih dvaju nocnih lampi. Polahko, jos snenu, drzim te nad krevetom, i lagano tvoja mirisnu kosu spustam na mehki jastuk, polahko glava ti dobija oslonac i izvlacim ruku ispod nje, prelazim preko vrata, preko onog mjesta gdje se ja jezim kada me dodirnes, i sklanjam ti pramen da mogu i dalje da gledam tvoje lijepo lice.  Dises kroz nos i tvoj topli dah ispunjava onaj prostor izmedju nas,  i ja sada pazljivo uzimam bijeli pokrivac i lagano povlacim ga preko tvojih stopala, preko clanaka, koljena, butina, desnog kuka,preko stomaka gdje vidjeh dva bena koja mi izmamise osmijeh na lice, preko grudi pa sve do ramena...  Gledah te tako i divih se cudu, uzivah samo i u onoj bijeloj breteli koja je ostala da viri tamo u blizini vrata...
Masta me odvede dalje i dodjose mi pokreti..  isprepleteni prsti, i strast i zudnja, dodjose mi ispruzeni stisnuti prsti koji gorise od plamtece strasti, ispruzene ruke koje sezaše duboko negdje kao da zele da pokazu osjecanja nasa.
Eh ta puka cista realnost,  oduzima mi snove, skriva mi mastu, ubija mi cari, daje mi vrijeme,hladnocu, javnost, obaveze,  daje mi kazaljke koje se sporo krecu, daje mi godine koje tesko ostaju bez mjeseci, sate koji tesko ostaju bez sekundi.

Nikada do sada nisam ti rekao ono što bi htjela da znaš, nikada nisam izgovarao ono što je trebalo da bude izgovoreno, pa evo sad, ovo je sve što ti je ostalo. Ne, meni nije ništa, ja apsolutno ne mogu da kažem da sam zadovoljan sad sa ovim, ali nikad nisam ni bio sa onim prije. Ne, nikad nisi znala pravi način da se boriš, jer nikad nisi ni vidjela nekog protivnika. Nikad ti nisam dao razlog, jer tada nisam ni vidio nekog dovoljno vrijednog, a eto možda ni nikad neću. Ne, apsolutno nikad nisi mogla vidjeti niti jednu jedinu laž u mojim očima, niti jednu jedinu skrivenu pokvarenost koja bi iskvarila tvoje viđenje. Ne, uistinu niko to nije mogao uraditi. Uistinu.  Nekada se pitam kako sve možemo reći nekad nekom neznancu, a jako bitnoj osobi puno manje. Pitam se kako me je strah da dotaknem tvoje usne, a zasto nije one koje jedva znadoh sat vremena, pitam se kako to da sam mogao provući prste kroz njenu  kosu čiju boju ni ne pamtim, a  prsti mi ne mirisaše nikad na tebe. Uvidjeh odavno da smo mi ljudi posebni, uvidjeh odavno da su osjećanja nešto što kontroliše sve, daju mi strah, nadu, čeznju, snove, tugu, sreću, novac, pamet, obrazovanje, znanje. Svaku jebenu sitnicu.  No, ne! Ja ću biti glupan, pa ću dolaziti do toga svim nekim trećim nebitnim putevima koji će kako se pojave u noći tako i nestati... i na kraju ću to sve velikim trudom  steći, sem jednog... nestat ce osjećanja. Nestat će mi, i tada čak ni neću znati da se zaljubim, tada neću čak ni znati da napišem ti ovakav tekst. Zamolio bih te da učinis nešto po tom pitanju, ali sada... Sada je već kasno. Kasno je za sve,  idem ljubit druge, „jer sve su vile, sve su kraljice...“

Jeste, nisam ni trenutka vidio, nisam imao sta poreci,
Eto, ovim trenucima ne ide skracivanje recenica, 
Lahko ne ide ni pisanje stidljivih baladica,
Eh, u ovim trenucima samo se pojavljuju stidljive rijeci
Ne, samo skrivam pred svima ono sto bih trebalo reci.

A tim davnim trenucima nisu tokovi svijesti bili  ti pravi,
nisi bilu ka tebi usmjereni, nisu bili ni u snu zamisljeni,
a ponovo u ovim svi se oni cine pogresni,
ma kako za ostale bili nemoguci.
Svaka pomisao na moj razgovor dublji s tobom je prosto nemoguc,
 a cak i jedan ukraden poljubac licemjeran. 

U taj sat koliko si provela u blizini mene prvi put,
u to vrijeme tvoje ime je zvonilo u glavi cijeli minut',
i tad, postavi se vec jedna ratna barikada,
 postavi se vec jedno dvoipogodisnje razgranicenje,
 taj Car iz arapskih plemena sada svima glupavo vlada.
Zasluzeno ili ne, zborim ja da ne.
 Taj jedan jedini sat tvog naglaska i mojih glupih upadica prodje nezamjecen
 i niodkog sem Boga primjecen,
 ispari  u svemu kao neka nebitna kap,
i sada ponovo me pogodi kao grad.

 I nastavise se trenuci i greske neopazeno redati,
dok naprosto ne shvatih da nemam fajde bilo sta cekati.

A moze li se mrziti ono sto se voli?
Mozda moze, zacudim se, ne razumijem.
A moze li se voljeti ono sto se mrzi?!
Kada bi covjek znao povuci tacnu granicu.



Da, te dvije krajnosti, ta dva mala svijeta nasilno odvojena, ratom razorena. Linija prelazi preko svega, preko proslosti,
 sadasnjosti,buducnosti, preko svega, pa i sada - preko nicega. Krugovi oko tebe, oko mene se zatvaraju, ne daju, odbijaju
i mene i tebe,i onako kako je mozda i lahko, odvajaju. Sada nestaju sekunde, isparavaju kao slaba cigareta, kao onaj
dim jedino. I nije sve to od dima, nije sve do vjetra, nekad naprosto ne moze da ostane tu gdje jeste.
Ne zelim da postoje mnogo stvari, ne zelim da postoji griznja. Ne zelim da postoji tamo 'vamo i da biras, ne zelim da sam
grana, Ne zelim da sam list, ne zelim nista tu.
Ne, to nije prirodno, to gdje ima da se takvo sto bira, to nije prirodno. A da li je prirodno to sto covjek nije masina,
to ne znam. Da li je prirodno da osoba ne moze da izbaci iz glave samo jednu malu stvar, to stvarno ne znam. Da li je prirodno
da nasilnim putem to se zahtjeva, to znam da nije. 
Da li i najbolja osoba na svijetu moze da skrivi nesto. Ma naravno da moze. Sta se ja onda kvartam tu?
Ponekad, pitam se, kako ja znam da se uvijek stavim u tudju kozu. Da li sam toliko toga prozivio da mogu pretpostaviti kako
ce se taj drugi osjecati. Kako  mogu da primjetim da me neko zeli u sekundi, i kako uvijek znam na pravi nacin da sprovedem sve
tako da niko ne bude ono stvarno ne zeli. 
Valjda sam osoba koja se uvijek zeli da zadovolji onim svime, nije potreban mi neko ko ce mi hraniti ego, ko ce mi davati ono
sto niko nikad nije, i ono sto cu ja neprimjetno i za mene i za tu osobu iskoristavati.
 
Rijetko ko moze se "pohvaliti" situacijom koja nema izlaza, jos rjedje ko moze da
nastavi zivjeti sa takvom situacijom.
Cesto ko ne vidi svu paznju i ljubav pa je olahko shvati, jos cesce ko, tu paznju i ljubav iskoristi.
Ponekad neko ni ne treba da skine zvijezdu sa neba, neg' je ucini zvijezdom- a i ponekad ko, to krisom radi.
Nekoc je nekome prepuklo srce od pretvaranja, a maloprije toga ucinio je, nadao se, sve sretnim sem sebe.
Jednom je neko rekao nesto odlucno, i samo odjednom to je postalo definitivno.
Cesce neko sada shvata neke stvari, a jos cesce neko shvata da je bio sve vrijeme upravu.
Kada je vise neko nekad, onda je taj drugi manje.
I onda daje sve manje, a taj drugi sve zeli vise.
Na koncu price, svaka nit polahko puca, i konac izgleda ruzno sa cvoricima. Te veze nisu one prave, boje se nikad nisu ni slagale, vec su se samo lagale. Valjda, sutnja nikad nikome nije pomogla,a posebno dvjema osobama koje ocekuju  od onog druge.
I dan danas, a vjerovatno i ubuduce, razmisljat cu o tim nekim stvarima. Da li je potpuno trebalo biti potpuno. Da li je potpuno trebalo biti u slucaju osobe  koja zeli ravnopravnost jednog tipa, a druga osoba drugog tipa. Tu gdje se tipovi ne poklapaju, rijetko je sta uzajamno, pa cak i povjerenje.
Ne znam, skoro nikad ni ne znam, a valjda cu saznati u starosti iako tad necu imati koristi od toga. Sada nadam se da ne grijesim, nadam se da moji principi su pravilni i da me nece i sada iznevjeriti kao sto nisu nikada. Postavljah si pitanje: Da li te iko vise moze cijeniti od tebe samog? Da li rijeci jesu samo rijeci, i da li se svako moze sa njima igrati bez obzira na vokabular? Vjerovatno. A mozda, neko i ne zna za vise. Na kraju, u nedostatku povjerenja, sve ispadne lazno, iako nije, sve ispadne ruzno, iako nije trebalo, sve ispadne bezvrijedno iako je bilo blago, sve ispadne prolazno, samo u njima ostane vjecno.  U takvim slucajevima, rjesenja nema, ma koliko oboje zeljeli, jedno ne moze dolje i pruzati mu samo onoliko koliko drugo pruza, a drugo  ne moze gore i pruzati puno vise koliko ono prvo... jer eto.. eto... ne moze...

Prosirila se vijest po mahali o subotnjoj svadbi, kazu bice trista ljudi. Svi su tiho saputali o onoj zabranjenoj prici, o onome sto su svi vidjeli a niko nije smio da spomene, niko nije smio da pita. Nisu ga ni vidjeli  vec nekoliko dana. Valjda slutise.
Tu subotu dodjose mnogi ljudi u grad. Dodje i jedan visoki crni momak pun entuzijazma  u takvom malom gradicu. Nekada, kao mali, isao bi na selo tu kod svoje nane i provodio dane gledajuci je kako obavlja sve obaveze, a nocu... Nocu bi postmatrao nebo, nebo istackano bezbrojnim zvjezdicama. Uvijek se cudio kako ih je toliko puno za tako malo selo.  Zasto ne moze da ih vidi iz svog dvorista. Sada, nakon toliko godina dolazi na slicno mjesto u nadi da ce ozivjeti neke stare uspomene. Davno je shvatio zasto ih nije mogao vidjeti iz svog dvorista. Oni oko njega nisu to nikad ni bili zasluzili, takvu ljepotu mogu samo rijetki imati.

 I dosavsi u taj grad, sjetio se. Sjetio se svoje prve seoske ljubavi, poljupca u klasju, pada sa konja, ocevog zabrinutog lica i suze, a nje, nje se nije sjetio. Njoj je dosao na svadbu. Nakon toliko vremena, nadao se da ce joj moci od srca pozeljeti sretan zivot, zivot pun ljubavi, srece, strasti, bliskosti prouzrokovane ceznjom, sve ono sto ona njemu nije mogla pruziti ustvari. Zudio je za njenom crnom kosom, ali nije znao kako da je skloni ispred ociju u pravom trenutku, nije znao otvoriti joj poglede, nit je ikad stao samo u njen vidokrug. Uvijek bi ruka napola zastala, zagrljaj dosao do polovine ledja, a poljubac ostao u snovima. Nekad njoj, a njemu cesce. Takvi snovi ostajali su tajna, ko zna zasto...

Danas, nakon toliko  vremena ne poznaje puno osoba u tom selu. Sjeca se ove stale carsije, ali sve se promijenilo.  Nema vise mirisa przene kafe dok setas, nema perzijskih cilima, nema niskih stolica i ljudi kako piju tursku kahvu. Sada je sve modernije, sve sem jednog covjeka, onog Hamida sahadzije na kraju ulice. Jos uvijek je tu, rekose mu, i nista se kod njega nije promijenilo vec 35 godina... 

Odskrinuse stara vrata, a ona ostatak puta do zida nastavise sama. Nije zelio da tako upadne  da ne bi prepao Hamida, mora da je puno ostario od njegovog zadnjeg ulaska u ovu radnju.
A Hamid nije se trznuo, nije cak ni digao pogled sa starog rucnog sata kojeg je pravio u tom trenutku. Momak nazva sellam, i dobi i odgovor. "Kako ste čika Hamide?" su rijeci koje natjerase starca da iskolacenih ociju pogleda u momka. To su rijeci koje i stavise veliki osmijeh na Hamidovo lice.
Nakon duge price o familiji, djedovima, nanama, amidzama, i svim novinama, upita ga starac: "Dosao si zbog sutrasnje svadbe?"
Donekle stidljivo potvrdno odgovori momak.
Nastavi Hamidaga da prica kako to nije cijela prica, da ima puno toga sto se desilo kako je on otisao za poslom u veci grad.
Momak pomisli u sebi: "za poslom? Eh, samo da znas..:"
Vrativsi pogled ka starcu, nastavi ga slusati. Pricao je o ljubavi koja je potresla cijelo selo, pricao je o njoj i  Aleksi. Pricao je o tome koliko su se voljeli, o njihovim tajnim skrovistima koja je i on nekad koristio, pricao mu je o noci kada ga je sakrila u njegovu radnju od oca da ga ne bi ubio. Ispricao je pola price,  kad se odskrinuse ponovo vrata. I udarise.
Takodjer, jedan visi crni momak useta u radnju. Da nije imao bradu moglo bi se reci za ovu dvojicu da lice. Ali imao je.
Progovori grubim glasom: "Ej, komsija, mozes li mi popraviti ovaj sat , cini mi se da mu ne radi baterija."
Naravno, sada odvec tisim glasom rece Hamid i uze onaj sat. Oci su mu se zacaklile. Sjeca se sta znaci tom momku sto je usetao taj sat. Sjeti se da je Aleksi to poklon koji je star vec  8 godina, i bas danas nestalo mu je baterije. Spretno u pet koraka promijeni bateriju i sat nastavi da kuca ravnomjerno kao u ritmu srca...
"Hvala ti, i vidimo se kasnije, bicu ja u kuci pa me zovni kada zavrsis."
Nakon sto je izasao iz radnje,  starac objasni momku da je to taj Aleksa, taj Aleksa sa kojim je ona bilo toliko vremena nakon sto je on otisao iz grada i da on sada zivi sam u maloj sobici sprat ispod Hamida. Da ga je on jos tada smjestio tu i skrivao ga od njenog oca. Da je njen otac iz inata nasao joj muza.

Popise njih dvojica kahvu i krenuse polahko. Hamid je zakljucao radnju i zaputio se kuci, a drugi zaputio se ka slavljenici. Znao je da joj sada moze cestitati. Nakon prelijepe ceremonije, zvuka crkvenih zvona izdaleka,  i njenog  poljupca tuznim suhim usnama, pocese cestitke i vecina se izredase. Kada je dosao red na tog momka, gorak poljubac dobi u obraz. Valjda jer je otisao i nikad se vise nije javio. On je bar bio sretan jer joj je mogao pozeljeti svu srecu ovog svijeta.

Na drugoj strani u blizini, Hamid kuca vec nekoliko puta na vrata i niko ne odgovora. Zabrinut, uzima rezervni kljuc i ulazi u zamracenu sobu. Flasa votke pored kreveta, opusci, razbacano sve.
"Aleksa, Aleksa!!" i on ne odgovori. Starac pridje i vidje kako su fluorescentne kazaljke ponovo zastale tacno u tri sata....

"Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u sredini i stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavi ni u mislima."

Da, znaci,redom u redu. Redovno... Ama bas nikako da se drzim pravila. Cime poceti sve, koje su najbolje rijeci. Da ti kazem ono sto bi voljela da vidis ili ono sto cete dotuci, sto ce ti pojesti savijest ako je imas?

Cudna iluzija, vjeciti san...sto bi rekao moj drug... Svira on u pozadini,pjeva... prelijepim zvukom pjeva svojoj davno zaboravljenoj mladoj, pjeva djevojci koja ni ne zna da joj je posvetio ovako lijepu pjesmu. Posvete su bas cudna stvar. Iako ne bi trebalo da budu duge, jako veliki uticaj ostavljaju. Nevjerovatno je kada ti neko napise pjesmu, stvarno nevjerovatno, ali bas i ne mogu nesto da vjerujem da su ljudi takvi da ne haju za to. Bas sam nedavno saznao da je "cekat cu te moja duso kraj prve gimnazije..." posvecena mami od jednog  poznanika i da ona nikad nista nije htjela od Loshe, pa zato on kaze: " a neces, neces doci, znam te dobro znam..." Jebi ga, nekad prosto nije sudjeno S jedne strane... i sta god ti uradio, koliko god pisama, pjesama napisao.... Nikad nece ni biti dovoljno. Koliko god volio, ljubio, grlio...  koliko god cijena ti rasla, jednu stvar nikad ne mozes stvoriti. Potrebno je da se  sama desi. Sudbina je to ili sta vec.

 Ipak je to samo dvadeset prvi dio od mog zivota, no eto bas se uzjeba i postade nesto za sta uzaludno se nadah da nece.  Ne snivam vise iste snove,  a ni nju da me ceka. Ne snivam vise nikog od kako saznah neke razocaravajuce stvari. Da, razocarale su me i to primjetim sada jedino, primjetim ih jedino u noci kada nema nikog oko mene, kada nema ljudi da im ispricam sta je bilo, kada nema nje da je lazem kako ce sve biti uredu, kada nema nekog manje dragog da se pravim najsretniji jer je te samo poznajem. 
Pokusavam uzaludno da slozim svaku kockicu, da mi ne padaju na stranu gdje si ti, ali ne ide. Ne znam kako, a i kad i uspijem to, pogledom zelim tebe.
Dobio sam dovoljan razlog, dobio sam razlog da mrzim, ali ja to ne znam. Dobio sam razlog da posaljem sto hiljada ljudi tamo gdje ne treba, ali ja nisam taj covjek. Ja nisam ni covjek kada si ti u pitanju, i zbog toga ni ne ide mi nista.
Posmatram te dok sjedis i pricas o savrsenstvu, o sigurnosti, o inteligenciji, a ja sam za tebe i vise od toga. Ja sam taj koji zna sve reci, ali nista uraditi. Lahko je to kada pricas, lahko je to kada govoris sebi, lahko je to kada to zelis, kada sanjas, pravis film, ali sve to nestane pred tvojim pogledom. Valjda je "lako  je to sa snovima. Nevolje krenu, onda, kad tumacim stvarnost..."

Stalno spominjes cijenu moju, nase vrijeme, nase uspijehe, dokle smo dosli, sta smo sagradili... Ali ipak. Da jesam trudio sam se u svemu da ti bude savrseno. Svaki put kada bi plakala, trudio bih se da radis ono sto volis, svaki put kada bi zeljela, dobila bi. Svaki put kada si se radovala, cinio sam ti naljepse dane. Na svaku tvoju glupost, bio sam glupan. Na svaku tvoju analizu, bio sam psiholog. Ma znam ti svaki korak, znam te kako dises,  znam kako ti krv protice kroz vene. Ali ne znas da znam to, i nikad me neces cijeniti jer ni ne znas. Ipak ostaje samo ono neizreceno...

Za tim ću sutra žaliti, to ćemo jednom zaliti,
u nekom tuđem snu u kom ćemo se sresti...

samo ne volim vise da zamaram ljude pricama.. jer sam i ja umoran od njih...

Iskreno, odavno nisam bio iskren  u mnogocemu. NIsam ni lagao,  ni mutio, nego sam samo sutio iako nisam taj tip osobe. Znam, poznajem ljude koje mogu da imaju sto hiljada problema i da su ne samo oni svjesni ih, nego i svi ostali koji ih poznaju, no ipak oni ne pricaju o tome. Nikad to nisam shvatao. Valjda jer i ja nemam dovoljno prostora da zatvorim sve ono sto mi se desava samo u sebe. Ne znam da li je do toga sto mi fali prostor, ili pak sto mi se previse toga desava. Sto imam iznimnu situaciju koju nikad necu znati rijesiti. U kojoj govorim jedno, a radim drugo. U kojoj zelim jedno, a radim drugo. Prvo i drugo su univerzalne stvari kojih se cak i stidim i ovdje, stid me pomenuti ih. Sta ako me neko otkrije, neko ko ne treba? ako sazna moje  tajne? Moju tajnu koja je tako ocigledna?

Pravim se, i uvijek sam se pretvarao. Uvijek sam se prilagodjavao drugima, i uvijek su drugi bili egocentricni, egoisticni, egotisticni, egotripicni, i sve sto ide sa ego, i ja sam se uvijek prilagodjavao njima. Zasto? Mislim da je to zato sto sam mogao vidjeti pored toga sa ego, ono sto jos ima pored. Bar se nadam da je tako. 
I znaci birao sam  dobro, znam, siguran sam, do sada nisam nikada pogrijesio, no ipak do sada sve moje je ispalo greska, svako je na kraju ispao ego- nesto i upropastio  to sve. Upropastio odnos, povjerenje, ljubav. Upropastio ono sto sam gradio.  I ja se opet trudim i gradim ponovo. Uspijevam da gradim nove kule od mokrog pijeska, od suhog pijeska. Gradjevine koje su najnestabilnije na ovom svijetu, a ipak tako fascinantne. Bar meni. Uspijevam da sa jedne strane dizem u visine sve to, a dolje ispod, temelji sve vise nestaju i nestaju."dubok bezdan bez dna" je stih koji me proganja ovih dana. Valjda ima veze sa svim tim....

I vidio sam takve kao što su bile one i nisam znao kako da ih opišem, nisam htio da ih pogledom. I sjedio sam tu i gledao u te nepoznate ljude tako istih lica, toliko ispisanih po čelima, po licu, toliko akcentiranih u glasu. Omamilo me nešto, valjda ono žuto gore Nešto. Ni ne mogu da ga gledam. Umoran sam a nemam na šta da se naslonim. Taj miris starosti nad glavom i noge ponovo dobiše svoju funkciju. Navodno je ovo sve renovirano i na novo urađeno. Jest al u ... Što ti je jebeni monopol. Čekam i čekam. Jeb'o ti japance u tačnosti koliko su ovi suprotni. Grlo je kao ustajala pećina, i nigdje stalaktita da spadne kap u ovih dugih sat vremena. Dlanovi ostavljaju mokre otiske.
češe me, bilo da je lijeva, bilo da je desna, nema baš para. Baš kao ni oko mene, sve neimaština. Sve oronule zgrade, primitivne trafike na kojima je moj dedo kupovao. Samo mi još fale komunjare. Valjda i zato idem u Titu da pijem kafu, pivo, šta god. Valjda i zato pijem cedevitu iz Titine čaše. Valjda i zato želim da mi partizanka može na glavu. De, mogli ste napraviti bar jebenu stanicu sa neprovidnim staklom, pa da se bar mogu sakriti od sunca. A ne da se skriva šesnaest nepoznatih osoba iza jedne male reklame. Tu, odmah pored... sprčenih(da, ovo Č) očiju od šminke, izvrišila je neka djevojka apstrakciju na svom licu, jebo ti Vrisak i Van Gogha( ne, nije grupa- njih mogu slušati). Tamo ispred kineske radnje, defile djevojaka u modi, ili kvazi- modi(zvonar)( marcelo legenda). Muškarci koji redovno igraju u serijalu filmova "orlovi rano lete" sa svojim kandžama, puše drinu u tri minute. A ovoj ispred bih želio da pustim pjesmu ostrugale pete. Sve u mp3 da se pošalje. možda i mp4, dalje ne može.
Srce moje, nema me ispod tkiva, ispod tih nekoliko rebara... Plava ogromna krntija u kojoj smrdi nafta pomiješana sa seljačkim znojem otvara vrata. Iz kasetofona sa drvenim dezenom kupljenim na autopijaci čuje se krkačina. i idem u jebenu vukojebinu gdje su čak i vukovi nevini!

Ne pitajte, da sam htio da znate, napisao bih...

U brzini... U zanosu... U dva svijeta predaleko, u dvije noci prelijepo. Ne postoji niti jedan drugi nacin kako da te dozovem, a zelim da stvorim sve ih. Kako da te iz usamljenosti samoce zelenila priblizim, kako da ti jednu malu dugovjecnu sitnicu promijenim? Predugacko pitanje zahtjeva jos duzi odgovor, a ja ni ne zelim da zahtjevam.
Ni nemoj odgovoriti!
Dovoljno je sto ce ono tvoje najljepse, ono sto svi hvale preci preko ovih slova...

Ponestaju rijeci, biram ih. Moram ih birati jer ne znam od kojih se neces prepasti. Strah te nije, uzivanje je to, ali rijeci ostaju neizgovorene. Cekas me tu, zelim te ovamo, doci ces ovdje, ne znam da li cu tamo. No, ipak ne mogu da te pronadjem.
U cijim nocima da ti dolazim u snove? Kako da ti pokazem put do svojih?
Pitanja bez odgovora, a tvoj lik, tvoj oblik gubim u masti. Ime, i ne tako cesto izgovoreno, a ipak tako duboko urezano.
Kuda da te trazim? Zasto vrijeme postoji?
Zasto nije sve tu u blizini nadohvat ruke i kad god pozelimo mozemo stvarno osjetiti i ne vise tako tudje prisustvo? Pa sta bude. Da se ponovim, pa da te pitam kako da koracam za tobom? Sanjam te i sanjat cu te tisini svemira.

I ovo je to, ovo je taj dio, ovim te prosim, budi mi ti... :)

Svakim danom zelim da budem egocentrican, egoistican gad, nepopravljivi, odurni kreten. I razmisljah dosta o tome, kako to uraditi, kako to postici. Gledao sam mnoge situacije u kojima ljudi dobro prodju, koji znaju da su kreteni, ali jednostavno ima vecih debila koji su ispod njih, pa ih znaju kako i na kakav pravi nacin "iskoristiti". No, zelje, bar one nestvarne su nesto jako opasno. Te neostvarive zelje su one stvari, ona nastojanja i nadanja koja te drze kroz drustveni zivot, koja daju oblik tvom karakteru, koja te oblikuju skoro pa u potpunosti. Pa bas se i nesto zapitah, zar zelja za egocentrisnoscu me ucini covjekom?

I da, nakon takvih pitanja, valjda je red da se pocnu i druga redati... Da se pocnu redati ona pitanja u kojima sumnjam u sve ono do sada osmisljeno, promisljeno, zakljuceno...
Veceras pricah sa osobom koja moze sutnju uciniti zlatom i pade mi napamet jedna zelja: Sta kada bih mogao postaviti deset pitanja kome god zelim na ovom svijetu, saznati odgovore, i onda vratiti vrijeme unazad sa tim odgovorima. Kome bih ih postavio sta bi pitao. Ako sad nemam hrabrosti kako bih imao tad. Da sad imam hrabrosti ne bih morao neostvarljiivo sanjati...

Ili... Sta kada bih postavio pitanje... samo to jedno pitanje, i odveo te u 96. na vrh ulice Bolnicka. Zasto tamo? Pa ne bih zelio da sve ove do sada odsanjane snove i dozivim, jer eto, ipak su odsanjani.... Sada izmisljam novi, i reci cu ti, a nakon njega, opet cu ih smisliti milione...
Neka bude kisa stala u tom trenutku, neka posljednje kapljice spuste se niz crne pramenove u blizini andjeoskog tvog lica. Neka bude jedna od onih veceri kada ce oblaci toliko se razjediniti i postati tako providni da cu ti slagati naziv svakog sazvijezdja na nebu. A ti, pravices se da znam. Moj grad, moje djetinjstvo, srusene zgrade za srce vezane. I ti.

Polahko... Necu ti otkriti tebe, ne moras znati. Znaj da sam rekao, neka bude ona niska svjetiljka, sa velikim staklom na vrhu, bas kao one iz parkova sto su bile prije rata. Nadam se da znas na koje mislim. I iako ne zelim, zamislih onu sa tom istopljenom bijelom plastikom na tom vrhu od gelera koji je nekada tu prosao.
Neka, ne znam da li bi pozelio da si 5 godina starija ili mladja, ali bih pitao Boga da mi pomogne...

Neprimjetno, kao uvijek kradem ti pogled, uzivam u njemu, uzivam i tada. Ulicna svjetiljka jedva treperi, na momente preskace, na momente obasjava te, na momente ocarava me.
Da, djetinjstvo, ova pamet, ti i Sarajevo '96. Zauvijek moja.

A ako mi ne vrati vrijeme nakon pitanja!! UHH!!

Pitala se da li se toliko zaljubila da ne moze vise da razlikuje objektivno i subjektivno?
U onom trenutku kada je pomislila da je na pragu realnosti, nesto je izadalo, obuzeo je onaj lijepi strah i o prelasku preko praga vise nema niti rijeci. Taj dan se jos samo jednom uvjerila da je jedna najobicnija kukavica i nista vise. Igrati igrice nije u njenom stilu, no ipak radila je to. Valjda vise i nema stila, ni stila ni nacina. Nicega. Htjela je, a i sad zeli neko savrsenstvo, iako zna da je to gotovo pa neizvodljivo. Nedokucivo. Nemoguce. I ta situacija nije uopste pateticna, samo je ona takvom ucini nenamjerno. Nije puno da trazi jednu jaku povezanost, koju eto vec i ima. I iako se ova recenica cini tako paradoksalnom, nije. Ona ne vjeruje da bi je itko sada shvatio jer jedva nekako i sebe sama razumije. Ne prepoznaje se. Vrlo je moguce da ni njoj nije sve najjasnije. Sto vise, sigurna je da nije.
Htjela je jos samo jednom osjetiti usne i nista vise. Vjerovatno je to ono sto hoce. Bez ikakvih mastanja, nerealnih zelja i slicnog. Samo da ih jos jednom dotakne, da je uvjere u ono sto misli o njima. Nek se onda sve vrati na ono kako je i bilo. Da moze mu reci sve, da moze nasloniti glavu na njega, da ga moze zagrliti kada god to bas hoce, da mu se bez ustrucavanja moze suporostaviti jer zna da se nece ljutiti, cak i onda kada to bez razloga uradi. Tu noc, a vjerovatno i svaku sljedecu, pozeljela je da bude tu pored nje i da samo leze. Ili jednostavno da ima hrabrosti da mu kaze sve, a da to ne promijeni nista. Stvarno joj je drag. I ne usudjuje se da ga nekome detaljnije opisuje. Uz njega je vjecito kila sminke koja ga izda svaki put kada ostanu sami. I ona bas voli te trenutke, kad on prica o bilo cemu. Bas,neka samo prica o bilo cemu. A opet, nju strah... Onaj lijepi strah koji ponekad i sami  pozelimo, onaj, sto kada je prisutan, ucini ti da na tren nestanes, onaj sto te uporno podsjeca da bi nesto trebalo da se uradi, a ne dopusta ti, jer je ipak samo strah...
A tamo, sa one strane prozora, opet samo sto nije svanulo.
"Drag mi je..."

I sve sto me vise zelis, vise cu te htjeti. Svako ima svoju koju opjeva pjesnik u najljepsim stihovima. Onu koja se pojavi u onom pravom trenutku, nebitno koliko se on cinio pogresnim i nebitno koliko to ne uspije. Onu koja daje smisao njegovom besmislu, koja daje da pise nenormalno samo time sto nista ne uradi, samo time sto  je dosla u pravom pogresnom trenutku. Da, znam, nemojte me osudjivati, rijec PRAVI i POGRESAN ne idu jedna pored druge inace, no sad idu jer ih je ona nacinila tako. Ona im je dala poeziju i prozu. Ona je ta koja svaki usamljeni trenutak ucini osamljenijim. Ona je ta koja radi sitnice, ona je ta koja nesvjesno zeli...  Ja sam ta budala koja to ne vidi, a moji prijatelji su ti koji mi govore... A opet, ja sam taj kojeg je strah onoga sto ce biti nakon toga.. Ne, nije me strah nestanka ovog sto imamo, strah me nestanka onog sto nemamo...

Ne, nisam znao sta je pjesnik, nisam znao ko je on, nisam znao o onome sto su pricali. 

Sad gledajuci u tresnju ne znam sta da radim.

Danas, nakon nanizanih perli na ogrlicu moje opsjednutoscu... Reci mi... Ja nisam bio pametan, ja nisam pametan, ja ne znam sa tobom, ja ne znam bez tebe, ja ne znam kako, ja ne znam sta. Ali znam jedno...

Stupid is as stupid does.

Jeba te, jesam kriticar... nego posto ja pisem ove romanticne price da vam ja ispricam je'nu...


Nekim slucajem, iako to radim svaki glupi, radni, fakultetski ili bilo kakav drugi dan, ponekad sa rajom ponekad sam, pokupim se i odem tamo nedje oko 7 sahatcica uvece na kahvfu.
I tako i bi neki dan. Hodam ja tako pored svih onih silnih praznih stolica ostalih nekih kafana i dodjem tu. Ono ispred ima kao neki drveni pod, ali gazda je smislio fazon, pa ostavio prostor izmedju daCki onako tamam da ti more upasti marka ili dvije ili pet unutra ako placas kafu, produzenu ili pet kafa. I tako ti on svake godine dize taj pod. Ka'e renovira, a uvijek iste daske.. Njemu na dusu to, al hajd nejse, prolazim ti ja tu bastu preko tih dacki, nidje nikog. Uniđem unutra, onako osrednje podebljana muzika, no nema konobara standardnog. Rekoh u sebi da se nije standaro sinoc onim buretom pive. No, bi tu fina zemska, iza sanka. Nije da je fina, nego je fina BA pra'o, sto bi dedo rek'o: plaha. MedjutimE, ja ti onako stidan fin neiskusan, neukusan izmaknem su dvije ruke onu visoku stolicu od koje ti bude za po sata mrsko na bilo cemu sjediti i namjestim je sebi i zamisli sta.. sjednem tu... za sank! Gleda ona mene, gledam ja dekolte. Mene, dekolte. ja dekolte. ona mene. Skrenuh pogled.
Bez po moje rijeci, progovori ona. Kaze nije ona konobarica. Zbunjeno odgovorih dobro. Al sto me iznenadi nastavi ona, ja samo mijenjam konobara, otiso on da jede sta. Posto viDIH da joj se da asikovati, ja odem ti u kontru i rekoh, srce slatko,( paleci cigaru, pa onaj zajebani, mumljavi glas jer ne mices jedan dio usta) de ti spravi meni vamo jenu kafu, a ako sta ujebes, ne radi niko ovdje, samo cemo se ispariti. Nasmija se. Cudno mi bi, humore moj. Il mi je danas dobar dan il je ona glupa.

Ufati ona za onu ruckicu. De stegni, de pritisni, de stavi tamo, turi ispod soljicu.NE, ne treba ti tacna sad, i tim svojim njeznim prsticima stisni tu puljku na vrhu. Tako i bi... i zacu se grmljavina starog aparata koja ubi i fildzan viska koji je u to vrijeme svirao na zvucnicima.. Pomislih u sebi, bem li ti gazdu, kad li ce ga promijeniti,na aparat mislim, da ne bidne zabune.

I srknu ti ja tu kafu svu, dobra bi. Razbudila me od dosadnog dana. Popravila mi dan skoro kao i ovaj mali djavo vitkog tijela.
I tako mi ovo ono, drzi ne daj, sta ima sta nema, kae 15 i po, švecka.
I posra mi se na cejf i kafu.

Savrseno kao... ... Kožna fotelja za dvoje sa osobom pored. Muzika je cinila da malo vibriraju prozori, a i oni osjetljivi dijelovi mog mozga koji bi zaboljeli na svaki udar basa. Ispred mene kafa, poluprazna soljica..Ona uobicajena koja se narucuje pogledom a ne rijecima. Da, zuta zgrada jedva se primjecivala iza krosanja drveta kroz kapljice kise. Da, tamo ispred... Jos dva sata. Plave oci su tu uvijek u blizini, kada god mi treba, kada god se desi nesto novo bilo dobro bilo lose, kada nocu u jedan sat i pedeset i dva minuta mi je dosadno, pa je one ubiju. Tako je ubiju da mi ostane jedino da zaspim sa razmisljanjima o njoj. Ponekad me strah, sta ako ih previse zavolim, sta ako ih ucinim svojim. Sta ako postanem bolesno posesivan za njima, sta ako mi pruze toliko toga, da ne znam da progovorim bez njih. Preksinoc sam sjedio sa njenim prijateljima. Preksinoc sam provodio vrijeme sa njom. Preksinoc sam zaspao jer je ona otisla od njenih prijatelja, kod njenih prijatelja. A sve vrijeme dok je soljica kafe se praznila, sjedio sam, i sutio pored nje. I nesto sto mi je najdraze, nismo jednom drugom zamjerili na sutnji. Cak smo se i proveli. Kada je doslo brojka na unisovom neboderu na broj 17 i nesto, krenuh. Da li je do koraka ili do kapljica koje udaraju od lim pa se ovako jako cuje nesto. Pokusavam da zapamtim njen glas, prvi put ga cujem. Bez greske u izgovoru, razgovjetno i jasno. Rekoh veliki broj izgovorenih rijeci na malom papiricu vremena, milion sutnji, a ona bi vec da ide. Pismo je ostalo nedovrseno, praznina ga ukrasava, praznina odvlaci ostala slova, uvlaci ih polahko u sebe, kvacicu po kvacicu kao neka hladna rijeka. To je panika od bijelog papira, od bijelog pisma koje nece ispisati, koje necu primiti, papir koji ne zraci sitnicama.
Ali eto, pusti ti mene da ja pisem sitno, nerazgovjetno, svojom ljevicom, pa ti ako hoces potrudi se da razumijes sta ti zelim reci!

Sinoc sam sjedio u krcmi. Stariji konobar blijedog lica monotono je dolazio kada mi je flaša bila pri kraju, i tiho bez rijeci mijenjao je. Povremeno bi i opuske cisto automatski prebacio u polupunu ili polupraznu pepeljaru koja mu je bila u ruci. Rijetko sam obracao paznju na njegove detaljnije radnje ali to je ono sto sam zapamtio. Za razliku, on je vjerovatno zalio mene. Ne znam. Mozda je vec navikao da vidja ovakve slucajeve, te ni ne obraca paznju na mene. Možda ih ima je bilo stotine ovakvih kao ja, a vjerovatno će ih biti i dalje. Ljudi oko mene me nisu mnogo postovali. Primjetio sam to vjerovatno što kada bi prolazili pored mog stola, onaj karirani stolnjak bi se nekim cudom zakacio za njihove pantole, te bi ga povukli. Ja bih kao neki glumac u filmu, pijan sa nevjerovatnom brzinom uspio da spasim svoju flašu. I vratio bi sve na svoje mjesto. Bio sam preslab da nekako drugacije reagiram. Sinoc su me pijanog gazili po krcmi....

Veceras sam ponovo imao zamagljene oci, veceras sam ponovo gledao na svijet vjerovatno ljepse. Veceras sam uzivao u bilo kakvoj zenstvenosti, veceras sam uzivao u dodiru zenske ruke.Nocas sam svratio do nje, nocas sam i otisao do nje, nocas sam pozelio oci boje kestena, nocas sam pozelio oci boje neba. Nocas su me mnoge ljubile u tami...


Nakon njih, dosao sam do one barikade. Srusio sam je, preskocio, pogazio svoju rijec i dosao ti na vrata. Cekala si dragog svog pijanog druga.

PRicao sam ti lijepe stvari, pricao sam ti nasoj proslosti, pricao sam ti o svemu sto sam naucio u prethodnih sest mjeseci, pricao sam ti sve one slatke rijeci koje sam vjezbao za tebe na drugima... Tek za malo radosti mnogo mi tuga.

Pomislila si da sam se promijenio, pomislila si da sam drugaciji. Nisam se derao na tebe, nisam bio hladan, nisam sklanjao tvoju ruku od sebe. Uzivao sam u mirisu tvoga daha, uzivao sam u mirisu tvoje koze. Cudno je kako mogu gledati te dovoljno dugo a ti vec nakon sekundu primjetis da te ludo volim. Ali... Zeljela si cesto da se nosim k vragu da me pokraj puta cigani ukradu...


Sinoc sam sjedio u krcmi...Sam... Razlog je bio ocit. Konobar me razumio... Ne nikad vise necu moci da uzivam u tvom prisustvu. Naruseno je onom znojavom dlakavom rukom koja ti je danas bila preko vrata. Da rekao mi je drug... A onda su mi noz zaboli u srce nocas su me mrtvog nasli usred krcme...



.......

Ref.
Draga, ne vjerujes
da su mene ljubile po krcmi
boli, jos te boli,
volis, jos me volis, draga

Draga, ne vjerujes da su mene
gazili po krcmi
boli, jos me boli
volim, jos te volim, draga


Gotova je prica,
sve ljubavi su prosle
ostala si ti
da se napijes za mene
ostala si ti koja
nikad proci nece
a sta ako mi druga
na grob donese cvijece

Tesko... Jako tesko doprijeti u sebe..staze bivaju mi sve tešnje i tešnje... Odluka.

Necu vam pisati o nekoj prethodnoj noci, necu vam pisati o nekim bezbrojnim zvjezdama koje sijaju ispod usamljenog mjesta. Trebalo bi to da spomenem kako bih vam ih uklopio u svoju pricu, no necu. Sunce je probilo svaki moguci oblak, rastjeralo sivilo i dala nebu plavu boju. Sunce je pruzilo svoje ruke i zavuklo ih pod svako moguce drvo, pod svaki moguci list, preko cijeloga grada, pa i pod njenu kosu. Crna kosa se trudila da zastiti mali bijeli vrat. Crna kosa je pokrivala i onu glavicu u kojoj se vodilo sto hiljada bitaka. u kojoj mali vojnici nisu vjerovali u svoje odluke, u kojoj su mislili da je svaka iduca prepreka, svaki iduci kamencic neprohodan. Trebalo je neko da dodje da joj ne kaze nista. Trebalo je da joj neko otkine od ruže neodlučnosti,jest ona lijepa ali bode. Kada ta ruzna uvehne od hrabrosti, otvori se put, neki neslucene misli se pojave, i svijet vise nije tako mali, tako sitan, tako neizbjezan i pun straha. Ono vjerovanje o dvije duse mi je tako mučno, jer nas dijeli na dva. Jer nas dijeli na ono sto bi trebalo da trazimo i ono sto bi trebalo da pronadjemo u sebi. A kako naći ono sto trazimo kada drugi nadju ono sto trazimo u sebi. Izmedju nista i lazi, da li treba izabrati laz?

Biranje... Bolje cekati da dodje vrijeme, a sad ne znam ni da li se ono ceka jer ono samo dolazi, pa zasto ga cekati? Valjda mi stvaramo ono sto treba da stvorimo i ne cekamo vrijeme vec samo hrabrost koji cemo skupiti do sutra. Taj mali mozak je toliko pun stvari, kao neko drvo u proljece, svi su listovi isti naizgled a svaki drugaciji dlan. Svaka nit u listu vuce nit onog drugog lista, vuce ga neprimjetno kroz grane, krot druge listove, puca druge veze kako bi dosla na vrh stabla. Nekad list otpadne i to zaboli, nekad otpadne i postane lakse. Ponekad su nestrpljivi pa zeleni odu pod zemlju, jer zaborave da ce doci jesen. Polahko, sve ima svoje vrijeme, ali uvijek se zna kad je vrijeme za opadanje lisca, a kada je vrijeme da se donese odluka. Na kraju, kada se donese odluka, onda se i ona postuje. Ta odluka se tice samo tebe i nikog drugog. Samo. Suprostaviti se nekome tesko je, nase shvatanje ce se onda pomutiti, osoba ce postati tajna, i dok gledas ono sto si stvorio, postajat ce cudno, jer tu osobu ces prestati raspoznavati..

Evo sve ponovo ispocetka, bas kao nova pjesma merlinova...
Nesto, mozda za derneka, ili mimo njega, ili nesto onako pa kako bilo, da ne biram...
Da podjem od nje... da vas opet zamaram jednim te istim sranjem... ma hocu.. bunite se...
Udje u odsjaj, u odsjaj mojih ociju, tiho kao iglica koja je tog dana pala sa onog drveta... Ona iglica zbog koje sam joj dotakao kosu...
Pa kako da sjednem i da ispricam nekome pricu... Zar prijatelji moji, ne mogu da shvate takve gluposti koje ja primjetim? Da li mogu zamisliti kao i ja da je nada koja je zapalila to pretvorena u pepeo? Da li neko od vas koji citate moze razumjeti to? Vjerovatno neki probrani, a mozda ni oni...
Jucer sam hodao, ne ulicom nego onom stranom gdje su oci gledale, osjecao one mirise koje su bili tad,one mirise koje i dan danas mi dodju pred nos u trolejbusu, autobusu, tramvaju, pa ih uhvatim na foru dok ne pobjegnu. Ispred klupe onaj odsjaj koji sam primjecivao kada su andjeli prolazili iznad nas. Ne nije ovo nesto otrcano, to je samo jedna uzrecica. Nemam obicaj, direktno reci, a ti si dovoljno prevrtljiva da shvatis. Ah da, tu iznad grma, vidjeh leptira, kao da je izleti iz utrobe, zeljan neceg novog, neceg starog, pa upozna novi svijet i nestade. Ipak, oni zive samo jedan dan, a jedan dan je premalo za shvatanje.
Pa dobro vratim se, onoj sjeni.. onoj ostrini linija tvoga lica. Svaki cosak zarije se u um, svaka linija odvede misli u beskonacnost. Pomislih nekad da ce me i odvesti do nekog, do nekog novog, onim putem kojim trebam, one putokaze koje znam... i vidjeh ih sve ponovo,ali ta linija mi je odvec poznata, a odrediste je slijepo. Da, trazim, lutam po starim putevima, po starim putovima, ali gubim se u njima, trazim je zbog nje same, zbog nje se i cini mnogo kompletnije od one koja nam je potrebna zbog neceg drugog. Da, nesto sto je savrseno, ma kakvo ono bilo samo po sebi je dovoljno.
Ali savrseno je ipak samo skup nekih nezgrapnih slova kada ja to napisem. Vec drugi put je pisem i umanjujem joj vrijednost, hlapi, nestaje. nakon treceg puta nece ni nesto ostati od nje, postajem previse realan i ostat ce samo zabiljezena drhtavim prstima, krhkim sjecanjem... kao savrsena uloga u ovom blogu.

Jednoga dana ispricat ce se prica. U prohladnoj crnoj noci,
dijete ce lezati i gledati majku u staklene sretne oci, kako gledati na svijet, kakav biti sa ljudima... Njegove male oci, nece shvatati tu osobu, nece shvatati ni suprotnu od te osobu. Vjerovatno je u sredini, i neodlucno gleda i na lijevu i na desnu stranu. Desna strana donosi dobar zivot, nosi hladnocu, unutrasnju borbu, skrivanje, neotesanost, prividno gadjenje,a lijeva prividno sve bolje od toga, medjutim usitinu i sve to gore. Davno je nekada On dosao u njen zivot, uvukao se neprimjetno, kako to samo on zna, kao hladnoca pod njen crveni pleteni dzemper. I nije ni shvatila kako joj je ostao na kozi i pod njom i dok je skidala taj dzemper.Vlakna pletiva prelazila su preko koze snijegom namirisane. Snovima je virio svaku noc u njene odaje, gledao je kako spava, kako sklapa oci, dok kosa prekriva bijeli jastuk... Nije bilo noci da nije pozelio da ga neugodno dotakne ispod nosa ta kosa, naravno, samo da lezi pored nje. Lezi? Eto, samo toliko je htio.. To je ta lijeva strana... A nije, jer koza je koza, a srce je...

A mozda da se jos neprimjetnije uvukao pod njenu kozu, vjerovatno cak i ne zeleci to,dospio bi. Ne, pogledace je jednom, onda kada ona bude buljila u njega, pogledat ce je, ne zbog zelje za dubinom te duse oslikane u njenim bojama ociju ili nekakvoj crnoj kosi, nekakvim metaforama, snovima, zaludjenostima... Zeleno, smedje,plavo nebitno,...duboko! Oci lazu, pa ce njene i pomisliti, ono ste bi trebalo da pomisle... Pokvarnost ljudska ce izmamiti razgovor, zelja za ..za NJOM, izmamit ce sve sto ne bi lijevica izmamila. Kako? Lazima, obmanom, pretvaranjem, neiskrenoscu, manipulativnoscu. Valjda su to ljudske odlike, valjda je to ono sto se cijeni. Ili se to ne cijeni, vec je samo uzor, nesto sto je jace od tebe, nesto sto je superiornije. Nesto sto ja sada nagadjam. Vjerovatno to i tako treba biti, samo price, bajke, romani, filmovi, nam kvare pokvarenost, pa je "isprave"?

Zivot je bez granica, bez mjere koja se postavlja.  Ulegao sam tu, cisto i monotono, jednako i isto, kao i svaki put.  a taj bezbroj puta, ili samo nebrojeni je donio svaku put razlicitu pricu. Da li se  moze desiti da se dva puta sjedne na isto mjesto, uradi ista stvar, kaze ista rijec, i onda da ocekujemo isti feedback. valjda treba da se pitam, ali govorim sa pitanjem. I cudnim recenicama. Tu noc, istu  po nijansi noci i mjeseca, razlicitu po broju zvijezda,zbog one koja je pala zadnji put kada sam trcakarao za onom, sam ugledao crnim i smedjim bojama ukrasenu nju. Svakim korakom naslov se izostravao, svakim pogledom skrenutim trudio sam se da saznam ime. Rijeci jesu tu  da se koriste, a pravim njihovim izborom, neko ce ostati bez njih. Pokusah... u mom mozgu kao aukcija: ide prvi put, ide drugi put, prodano, vlasnik ponosan.

Sinoc sam prosao kroz cilj, prekinuo zutu crnu traku, Pukla je na krajevima i tiho se sklupcala u cosak odnesena vjetrom. Valjda sam mogao ocekivati da ce tako biti, trebao sam biti pripremljen na to. I desilo se. Sada neki mali patuljak vrti neku polugu u mom mozgu bespomocno pokusavajuci na pravi nacin upaliti onaj dijalog. Valjda nisam pogrijesio sto sam uzdahnuo pa nastetio tvojim plucima. Kako je ruzno sto je mokar dan. Ne sto je hladno, ne sto je mokro, vlazno, tmurno. nego sto nema horizonta na ovoj jednoj liniji koju mogu posmatrati sa prozora svoje sobe. Ona linija koja cesto me fascinira svojom mogucnoscu da napravi paralelu sa mojim zaluzinama. A sada, kao zahrdjali brod u magli, kao duh koji luta, kao teorija koja iscezava u sekundi, a ipak mori, kao sveto je svaki taj crni dan sa horizontom nestalim pod kisom bez kraja. Vrisnula si, da li vrisak mozhe strujati?


Kada kapi isceznu sa bezbroj crvenih ruza mog groba, i kada latice pocnu sjajiti uzarenim crvenim plamenom, kada ne budes mogla vjerovati ocima, sjeti se zara ljubavi gorjele dok onaj covjek nije bio pod zemljom, pa ces razumjeti zasto mrtav toliko plamti...

Umoran od jave nadah se nicemu. Nadao sam se ne snovima. Nadao sam se ne da cu se probuditi sa osmijehom na licu koji sam do sada nekoliko puta dozivio u zivotu zbog osobe suprotnog spola. Proveo sam nekoliko sati umarajuci se na msnu i pomalo na derneku. Dosadno refereshanje nije davalo nikakvih rezultata. Dok -kad sklopih oci, pojavi se nova slika. I to ne bilo kakva slika. Nije ni GIF. pa da nadjem opravdanje. Bas pokretna slika sa ljudima na njoj. Uokvirena kao na derneku. Sa kruzicem za zumiranje. Ljudi su pricali, smijali se, zezali se.
Dvije prelijepe crne djevojke slicna jedna drugoj su bile tu. Dzida_ ze je pricao sa jednom od njih. Kako znam da je to dzida? Pa bila mu je oznaka oko glave, ono uokvireno. Bas onako kako treba. Bilo je i tim djevojkama, ali ne sjecam se imen... onaj nickova..
Odjednom sam i ja u guzvi. Stariji covjek nalik onome konobaru iz Klasa kada su dolazili zenicani na kafu, radio je tu kao izbacivac. Pustao je dvoje troje, dvoje da udje. Ispred mene nekoliko mladjih ljudi uslo je. oni su odvojeni na desnu stranu velikog cluba koji u jednu ruku izgleda kao Kino sala Bosne, a atmosfera je kao u Slogi. Na svakom stolu je karirani crveni stolnjak. Na svakom kariranom stolnjaku je flasha Jegermaistera. Ja cekam pored ulaza svoje drustvo. Drzim nesto u ruci. Nesto jako bitno. Srce mi je ubrzano kucalo.

Vjerovatno je i van mog sna. Mozda je stvarno neko telepatski bio tu iznad mene i tjerao moje srce da ubrzano kuca. Mozda je to ona bila. Mozda, ne znam. U Snu, ona je ulazila sa jaranicom. Ne previshe su dobre jaranice... Hocu i Enu! Dolazi i Ena. Ali opet njih dvije su nerazdvojive. Bluskaj je tako sitna. U sekundi koliko sam mogao da je gledam, primjetim smedju dugu kosu, osmijeh za koji sam znao da rijetko kad nestane. Dobrotu za koju sam znao da je neupitna. Izvadila je cigaru i zapalila.
Njena jaranica Amra. Osjecam da zna svaki moj detalj. Da zna sta sam htio reci, sta cu sljedece reci, a sta cu joj presutjeti. Plasi me to. Ona je vishe samouvjerena. Poljubac u obraz i ruka preko ramena. Moja reakcija jos bolja... Neocekivana reakcija. Jako zadovoljna reakcija. Njeni pokreti pored mene su savrseno uskladjeni da mi se cini da ne hodamo nego letimo. Pokusavam da je gledam u lice. Bas kao da znam da je san, i da ce nestati kada se probudim... ali ne znam to. Ali i dalje je gledam u lice. Zelim da je zapamtim. Glasan smijeh cujem sa druge strane. Ena je nesto rekla bluskaj.
Krecemo se prema Wceu. Tamo je Veliko staklo. Na staklo je naslonjena najbolja raja. Najbolja raja ne znam ko su. Ne sjecam se.. Ali su najbolja. Nama je najludje.

Budim se... Osmijeh na lice. I dan prelijepo pocinje..

BESKONACNOST??


Zena u njega: Volim te do beskonacnosti.

Pujdo: Volim te do beskonacnosti i dodam jedan!

Zena u njega: Ja ti ovo govorim jer te stvarno volim, a ti ne mozhes dodati jedan na beskonacnost.

Pujdo: Naravno da mogu... Evo upravo sam uradio.

Zena u njega: Ali, dragi, dodavanje jedan na beskonacnost i dalje je beskoncanost.

Pujdo: Da, ali za jedan vise.

Zena u njega: Ali nema nista vece od beskonacnosti. Bas kao sto je i moja ljubav prema tebi.

Pujdo. A ja ima da nacrtam veliki krug oko beskonacne ljubabi, i unutra napisem + 1!

Zena u njega: jooooj....

Pujdo. Pa da, to je tako jednostavno. Volim te vishe!

Zena u njega: Ali nema potrebe da dodajes jedan na beskonacnost jer...

Pujdo: u ljubavi nije bitna potreba. Bitna je zelja, a ja zelim da dodam jedan na beskonacnost i to ce dokazivati da je moja ljubav veca.

Zena u njega: Kada kazem da nema potrebe, onda govorim da bez obzira koliko ti to zelio, ne mozhes to uraditi. To je ipak beskonacnost- beskonacno. nema kraja... dodavanje jedan je nemoguce jer je ono vec dio njega, Nema nista vece od beskonacnosti.

Pujdo: De ne zezaj. Ljudi stalno dodaju jedan na beskonacno.

Zena u njega: Stvarno?

Pujdo: Vidi ovako, koliko mozhe biti racionalnih brojeva izmedju 0 i 1?

Zena u njega: Ma racinonalnih.. pa puno, 0,1 ; 0,2; 0, 002.... itd itd.

Pujdo: znaci beskonacno?

Zena u njega: Pa da?

Pujdo: Pa sta se onda desi kada dodas 1 beskonacnom skupu izmedju 0 i 1?

Zena u njega: Dobijes dva.

Pujdo: Tacno.Znaci da si priznala da mozhes dodati jedan na beskonacnost da dobijes dva, a dva je prelijep broj, zar ne? Vidis da nisi upravu, a znam da ces se i veceras pojesti kada legnes.. sama, sa svojom beskonacnom ljubavi koja ne raste..

Zena u njega: Da, dragi.



***

Pujdo odlazi kuci...
Sjedi u trolejbusu...
Slusa muziku sa mobitela od djevojaka koje su nedavno usle u trojebus. trolejbus je izmedju dvije zgrade. Dvije zgrade na Grbavici. Grbavica u Novom Sarajevu. Novo Sarajevo u Sarajevu. Kanton Sarajevo u Federaciji. Federacija u BIH. BIH u Evropi(geografski). Evropa na Zemlji. Zemlja u Suncevom Sistemu. Suncev sistem u Mlijecnom Putu. Mlijecni Put u Svemiru. Svemir u... Posmatra svemir. Kako se kretao ovim lancem, nasao se da slusa muziku negdje u svemiru. Ali ako slusa muziku u svemiru onda slusa je negdje van njega jer ipak on posmatra to. A da bi imao tacku posmatranja onda mora biti van svemira...

Pokusava da nacrta krug oko svemira.

Ali cekaj..razmislja.. ako svemir sastoji se od SVEGA. Sto znaci da ukljucuje i taj krug.....

Hmm,... Jos jedan krug oko tog kruga.

E jebi ga, opet stvori jednu tacku posmatranja. Hajmo jos jedan krug.

Opet isto...

Skonta u po frke, da mozhe tako crtati krugove stalno, ali da nijedan nece sadrzavati sve. Cini se da je to ta greska u beskoncanosti.


Ali sta se desava kada je sve SVE? Vrijeme je za smrt?
Nista nije SVE u slici svijeta, i uvijek se mozhe veci krug nacrtati.


***
Zena u njega: : Oh, dragi, sta sam sad uradila? Kakva su to zelena krila na tvojim ledjima? i jos si u pidjami?

Pujdo: Pokazujem ti svoju ljubav. Poslusao sam tvoj savjet.

Zena u njega: Nisam ti rekla da dodjes u krevet u kostimu.

Pujdo: Onaaj.. Ma ne kontas.

Zena u njega: Jooj, ne ono opet. Sta sad ne razumijem?

Pujdo: Ne, najozbiljnije. Ne razumijes. Pokazujem ti da se slazem s tobom.

Zena u njega: S tim da te volim vise nego ti mene? pa ocito je. Nisam ja ta koja dolazi u kostimima u krevet. I ko si ti u tom kostimu?

Pujdo: Branitelj svemira!

Zena u njega(smijuci se): tesko je da ces nesto odbraniti ako imas krila sa kojima ne mozhes kroz vrata proci. Dodji vamo, ti malii.. Znam ko si!!!

Pujdo: ... Da Svemirski vojnik spasa, Unverzalni terminator... Beskonacni....

Zena u njega: Do beskonacnosti..

Pujdo: I dalje od toga!!!

Kako zapoceti pricu kojoj nema pocetka?

Mozda kao i svi koji su je pocinjali do sada? Once upon a time... ali ne.. Zasto da bude kao svaka? a uostalom ova prica je pocela davno, zivjela davno, i jos uvijek traje povremenim blicem na telefonu. Zivi na svakom mjestu kojim smo krocili. Usamljena, na usluzi-kakvoj? Ne znam...

Evo valjda najveca inspiracija dodje iz najvece banalnosti...
da li poceti opisivati noc u kojoj je i naselje oko nas uzivalo a ne samo mi. Sve do sada mislio sam da je zbog lijepog vremena, ali prevario sam se. Bilo je do nas.
Da li da pocnem pisati o pokretima kojima se prelazio po svakom milimietru svakog centimetra tvoga tijela? Ni nakon toliko godina nisam poredao ta sjecanja, ni nakon toliko razmisljanja nisam otkrio najbolja. Vjerovatno kada si u ovakvom stanju onda i ne mozes otkriti najbolje. Svaki najbolji detalj kvare kremeni. Svaki dogodjaj koji davno opisah kvari mi nedogadjanje. Svaku rijec kvari mi sutnja.

Da li da pisem o mojim razmisljanjima dok sam te imao a nisi bila tu?

Kako sam razumio da zrno je ipak zrno na oceanskoj plazi. Kako sam zrnom stavio temelj, kako sam drugim sagradio kulu. Ne nije je morao niko vidjeti, samo si je ucinila najvecom. Svakim pogledom zrno se stvaralo, svakim trenom redalo se. Zidine dizale se, prozori ogromni da ljudi dive se postvaljali... Ali plima dodje onda i kad joj se nadas. Osjetis je i prije nego dodje. Komore se suzbiju, vene se skupe... Pluca te pritisnu, kao da pricaju ti...

Da li da pisem o tvojim razmisljanjima dok te nemam?

Ma prelahko je. Ali ti ne znas o mojim.


Da li da pisem o srusenim zrnima?

Mozda kada bi prestao sa metaforama, mozda bih i znao kako da napisem,a ovako misli se gube, nestaju u lijepim sjecanjima. Izdvojim manu, a onda je pretvorim u vrlinu. Sjetim se ruzne rijeci, i onda umislim da je neizrecena.

I nakon toliko godina... treba li da se zakunem da sanjam to lice?

Ta kosa nije smetala mom licu kada god bi ga dotakla, ona koja je mirisala kada god bi je vidio. Rasuta po bijeloj majici. Mojoj. Svaka linija otiska mojih prstiju osjecala je nespretno ofarbanu kosu. Silazili su preko vrata koji je kao neki receptor slao signale da se najezi tog trena. Osjetio sam to drugom rukom. Prsti su jos uvijek dodirivali njezno mjesto koje je do maloprije grijala kosa. Sada ga grije nesto puno toplije.
U besumne uzdisaje zalutalo su slova M i H. Tiho, bescujno, nekoliko puta, brujeci kroz crvene usne- kroz usne okusa kamilice koji se dao u trenu izgubiti. Deset malih djavola je zamisljalo sada da vaja figuru. Diralo ispravne dirke, bijele i crne, stvaralo umjetnicko djelo u njenom umu... Kao u nekoj djecijoj igri, stidno, neprimjetno, zanemarljivo, cinili su trenutke boljim. Dodirivali su mjesto koje se jos uvijek povlacilo pred strahom. Dodiravali su mjesto koje je pokazivalo da ne dise. Ponovo M i H.

I ponovo i veceras. I nemojte pitati zasto ne moze ONCE UPON A TIME...

Da li je moguce da da vam se desi da budete u subotu u gradu u parku kod fisa i da vam zazvoni dobra stara odabarana melodija za samo jednog kontakta?

Da li vam se desilo da pogrijesite tri puta kako bi otvorili tu poruku,ne jer je zima, nego.. nego cisto slucajno?

Da li vam se desilo da ste se cudili zasto je tako kratka poruka, a opet toliko razmisljate o tome?

Da li ste pomislili da nekako zna sta radite?

Da li ste pomislili da ako se okrenete ugledat cete to sad skoro zaboravljeno lice?

Da li ste vidjeli u noci polupraznog grada sest osoba koje lice na nju?

Da li ste se pozdravili sa dvije osobe koje ne znate, a jednu cak i zaustavili?

Da li ste prespavali cijelu noc u tudjoj kuci, ujutru se sabahile probudili i zaputili na mjesto na koje niste ni htjeli te tamo cekali sat vremena osobu koja taj dan nije toliko ni bitna bila?

Da li ste pozeljeli da dodje tu osoba od koje biste sad i poruku sa smileyem samo pozeljeli?

Da li biste mogli pogoditi da je ta osoba vec tu i da vas ceka?

Da li biste mogli zaustaviti nekontrolisane otkucaje srca dok je osoba iza vas?

Da li biste mogli osjetiti taj poznati miris koji ste ponekad osjecali i bez nje?

Da li biste mogli pogledati joj u oci punim sjete?

Da li biste mogli progovoriti?

Da li bi se okrenuli i otisli?

Ne znam....

Odlutam ponekad do onog starog mjesta gdje sanjah svake veceri kako koracam, kako koracam i pokusavam da se sjetim svakog tvog izraza lica, svakog osmijeha,dodira...Čisto onako za sebe.
Veceras u bezbroju drugih stvari, ponovo si postala prva na listi mojih setanja. Za sebe sam pokusao momenat ranije da se sjetim tvog dodira, a evo vec u iducem pokusavam da prepricavam tvoje rijeci. Glupo je da si postavaljam glupa pitanja? oksimoron? upitinik? retoricko pitanje... Tri tacke i misli se nastavljaju,ili samo se ne usudjujem. Znakove interpunkcije izbjegavam. Te rijeci, sta mi znace- ne znam. Nisam ti vjerovao, sada i vidim,ali eto hocu da uvjerim svoje oci, nespretno ih ruznim rukopisom prolijevajuci plavom tintom. Tacka. Ipak ne ide, nista sem one jedne recenice koju si stalno govorila. Pa cekaj! Ev' ga! Sjetio sam se.
Bas je glupa, ostavlja me bez rijeci, i sad, a i tada je...Samo su razliciti razlozi.Tvoj glas je puno vise mio, neg' moj. Tvoj rukopis precjenjuje papir..Ali dobro..
Zasad, cuvam toplinu tvoga tijela sto me grijalo.Ne, tu toplinu nisi mogla ugasiti.
Da, neces to znati. Ne, ne znas da sam molio Boga... Ah,riječce, dal' ja to pricam sam sa sobom? Ili pisem sam sa sobom? Da li se mozhe pisati sam sa sobom? Ah,da... Dopisivati...
Da.. molio sam Boga, da bude hladno onaj dan. Dobro, nisam toliko da tebi bude hladno, nego tek dovoljno da nas natjera da budemo jedno uz drugo.
Tu noc, nisam ni ja mogao smisliti nacin da zaustavim vrijeme, mada sad, kada se film vrti unazad, ne bih to ni htio. Cudno je kako sam tu neodlucan jer svaki momenat je savrsen, svaki iduci momenat je bolji,i iako zelim da zaustavim vrijeme, opet ne zelim da ga zaustavim. Ustvari, nisam zelio; ili jesam. Ne znam...

Zivim za momente...

h, tu je prostor ogroman.. zakoracio je u njega slobodan, bez imalo straha, sigurnog hoda...Sta ako je prosao pored svih njih i zastao tu u guzvi.. Tu gdje je jedva uspio da je vidi medju stotinu ljudi, tu gdje je uspio da osjeti njen miris medju stotinu parfema... Da kao nikad do sada poceo je da prica, kao kako je uvijek htio od pocetka pa do .. pa do kraja.... Sta ako pocne da prica o tome, pa vidi po broju treptaja kako joj samo zasmetaju grubi glasovi... Ok, poslozio je u svom umu, ne u detalje.. nego samo ono u nekoliko crta...ali eto, sve unutar nekog smisla... Na pocetku je mislio da je samo jer je eto slucajno naletila tu...ali ne, zasto bas njoj, zasto bas sada, zasto na ovaj nacin i zasto o toj stvari- eh to je bilo najvece pitanje. Nije znao odgovor. Mozda je bas i zato rekao njoj, trazeci pomoc da shvati.. Da, mogao je nagadjati, mogla mu je doci neka istinita ideja, dio nekog nepotpunog mozaika slozen od svih tesko izrecivih osjecaja, tesko izvucenih tvojim kistom-tvojim govorom i umom... Ali eto presavsi preko svih dijelica izlozenih suncu njenih ociju, mislio je da ce puci pod tom toplotom, mislio je da ce izblijediti... No, ne...
Sada je uvidio da se toga nije sjetio, iako je mislio o tome...Sada je uvidio da nije mislio na stvari koje je vidio. Sada je shvatio da je mozaik puno veci od onoga sto je on zamisljao, shvatio je da mozaiku nema kraja, i da izgubis volju za slaganjem samo onda kada dobijes drugu volju...

Ev vidis, E.....o tebi... :)

Da, evo pisem pijan...
Da, i evo kucam to na mobitelu,
Da i evo nisam mogao da cekam da dodjem kuci da kuckam ove gluposti u wordpadu stavljajuci ih na dernek znajuci da ... ma nista..; trazeci inspiraciju u nekim knjigama, pjesmama i pismima...

Lunjo, veceras sam sa drugom bio, ali i veceras mogu samo sanjati da mi se svidjela, i da je vila i kraljica, no ipak... samo toliko nevazna naspram tebe..
Da, i evo kopiram rijeci tudje...
Ne, to nije zato sto mislim da cu napisati nesto glupavo...To je zato jer eto, ako on kopira od najboljeg sto zna, bar mogu i ja od svog najboljeg sto znam...
Jer siguran sam da on ne zna za moje superlative...
Da, svi ce ti pricati kako sam bio stosta, pile moje, pace moje malo.. Da, al ti znas da je olujno tamo gore gdje nismo stigli...
I mozhes se kleti u pretpostavke, dok on lose prepricava moje rijeci..Dok je njemu bitnije pricati o drugoj staroj stvari, nego o novoj prilici... Ali sta je tu sada bitno, jer sa tim rijecima, ja necu biti svugdje u tvom svemu..
I princezo, necu moliti da se javis, dzep sam otporio kako ruke ne bi mogla zgrijati u njemu..a cekaj.. tada ih nije ni trebalo grijati.. Poruka ne treba... ne treba to pisamce na displeju..

Da sjecam se i kada sam uporedjivao sve sa rijekom, ne znam da li i ti.. ali eto, to su samo kapi vremena poredeci cak i sa najmanjim potocicem, i prosute su kao sake sjemena..
Eh, dani zvijezda poklonjeni tebi.. zauvijek..( Ne, ne gubi mi se inspiracija, to su samo rijeci koje sam htio oduvijek iskoristiti)

Sanjah i velike datume, cekane, cifrane, kruzicem crvenim,ali samo nestadose kao i sve..
Da, Da se ne lazemo, nije to bio neki most od onih podignutih da bi se u njih gledalo..
Ne, pre je bio od onih podignutih da bi se sa njih gledalo i pod njima prvi put poljubilo..

Eh, za zlo sam teski laik... No, tesko je ostati neljut, kada treba preci preko sitnica, ili valjda velikih stvari koje kao mozaik, ako im fali jedan najmanji dio postanu nesavrsene..
Ono sto sam procitao sa linija, onaj broj linija sam vec i zaboravio... Jedino sto znam da i sad imaona linija na tvom najmanjem prsticu koja je na moj dlan preslikala jednu kratku duboku...
Vjetar prestaje da pushe veceras, ne rasplamsuje plam crveno plavih sibica, kojima od sada masem kao lud nakon pocetnog plama... Odmah zavrsava medju pepelom sivim, medju opuscima mnogobrojnim..
Htio bih da prestanem ovdjem htJeo bih da nastavim beskonacno da pisem, htio bih stosta...
ali nisam siguran da li zelim da ovo procitas..
nisam siguran da li bi ovo znacilo to, da mi kazes da te ne postujem, da ne postujem ono sto sam vidio, a niko do sada nije...
Pa da, uvijek ovako kada ne znam sta da radim.. uzmem i pocnem pisati.. nadajuci se da cu uspjeti napisati i prikriti ono sto zelim da kazem ti...

Ali evo veceras i svaku buducu noc, jedino to mogu napisati i izgovoriti u sebi, bez svih onih bisera namijenjenih ti.. Kisa svakodnevno da pada kao sto su se i snovi o tebi redali, ne bi saprala to... Kao sto sam i prvu noc zazelio da budem makar u predgradju tvog sna..i veceras slusam kuckanje tvojih cipela... taj ritam samo je moja muzika.. Da, nastavi dalje kuckati, uporno se trudeci da me... mah.. ali i dalje ce mi biti uvijek pohladno...

nterijer kestenove boje. Kao njena kosa skrivena pod rozom sarenom kapicom. Crvena solja na stolu kao krv sto struji tijelom. Para iz caja kao dah dok osjetim kako neprimjetno stavlja ruku u moj dzep. Plasticne stolice bezlicne boje kao ljudski osjecaji. Ogromno stakleni sto, spicastih coskova, tanak i lomljiv, providan i jasan, kao ljudska dusa. Ostadose samo vjecnosti trenutaka tisine nakon rijeci bacenih u lice. Sta to radis, drhtaji brade se ne mogu sakriti, a ni pretjerani sjaj u ocima.
Cudno je kako film moze iznenaditi, uciniti sve sporednim i zavrsiti ga kadrom dodatnim; i tekstovi se zaborave, i pravi izrazi lica, i sada ih skrivamo i cudimo se kako je tako malo potrebno a tako tesko da se to uradi. Toliko tesko da se uradi, a tako lahko da se ostvari. Toliko tesko da izvede, a tako malo potrebno da se trudimo.

I onaj tekst: Sve je to od previse emocija, i svaka emocija opravda moj korak, ma sta mi ko govorio, i kako me savjetovao... I ko je kriv kad se ne zna nositi sa tim? Zar je potreban upitinik?

Evo sutra je cetvrtak, opet ruzno vrijeme, ujutru u kafeteriji cudni ljudi- oni nepoznati... Guzva na vratima, ulaze i izlaze. Idu na predavanja, odlaze sa predavanja, nece na predavanja. Profesori, malo vise odvojeni, idu liftom do svojih spratova, izbjegavajuci pretjerane kontakte. U kafeteriji zadimljeno- jedino mjesto gdje se na faxu moze pusiti. A moze i u govornici, skonta-smo to neki dan. Napolju je skroz drugacija situacija. Na Vilsonovom- jutrom nema one cari zbog auta, nema ni dvoje staraca ruku pod ruku da setaju, nema cudnog covjeka da igra tenisa sa zidom. A ja eto, svasta primjetih...

Opet se vratih u razmisljanje. Sada iz kafeterije, pa tamo negdje. Zamisljah je sa nespretno zavezanom kosom, u trenerci, i crnom duzhem dzemperu sa kapuljacom. Kapljuca ispod koje je ponekad skrivala oci pred mojom znatizeljom. Onaj miris ponovo osjetih. U sekundi mi je bilo cudno kako ovako realno... Kao da je tu u blizini, a u iducoj trznu me dodir, i otvorih oci... Ne, nisam u kafeteriji, tek sam ustao i kasnim.
...
Ajde tu sam na faxu, da preskocimo dosadni put. Sjedim na stolici bez pridjeva, i gledam ovoga preko puta. Pametan, jako.. Analizira me. I ima svoj stav, mada je cudan stav, to je ono sto ja zelim, ali sam izgubio vjeru da mozhe takav stav proci, ali evo njemu prolazi. Ne znam. Pokusavam da kritikujem njega, a ujedno indirektno i svoj zivot i stav. Ne odustajemo. Jedna prica, druga prica...
...
Cuj to? Daj kako te nije stid?
Moj sarkasticni osmijeh i: ti mi nasao pricati?

Ma da vjerovatno ona svaki mali detalj pamti u glavi. Pamti svaki onaj trenutak kada se cuje preskakanje srca zbog njene blizine... Ma ja, sjeca se i prvih parova tresanja spojenih jedna od drugu... Da, ne razumijem zasto, ali taj sve se broji od toga kada se spoje te dvije tresnje, od tada se broje dani, sedmice sati..a poneko i sekunde... I bas u to vrijeme, ponekad nekih godina, dok vrijeme jos vara slatke gradske djevojcice koje cesto modrih usana se vracaju kuci, a tog se dana mozhda i koja kap omakla,a ti legnes spavati... i tek se probudis u predvecerje, i primjetis da vise niko ni ne krade zrake Sunca vec da one same nestaju, i tada, tek otvorenih ociju pogledas kroz poluotvoreni drveni prozor.. Vidis napolju te crvene tresnje onim rijetkim kapljicama smocene... Vidis i kako isparavaju te kapljice sa betonskog prilaza tvoje jednospratne kucice... I nista ne radis... Put kapljicama posut ti nestaje zajedno sa zrakama...Dignete se, i kazete u sebi: "kud sam legao da spavam!" ...

Skocite, provirite sa avlije i ako je lijepo vrijeme, prosecete se sa uzitkom po njivi, diveci se crvenim tresnjama...

Evo jos jedna sedmica prolazi... beznadezno... svakim danom sve vishe i vishe tonem, propadam... ne sjecam se kada sam zadnji put te vidio...Da isao sam na sva moguca mjesta, zalazio u svaki cosak...Cuke su mi bili moji vjerni prijatelji, prosao sam mnogo toga, pokusao...ali nije islo... Pokusao sam raditi kako to i drugi rade, ali... peh.. pokusao sam ici instinktivno, ali instinkt me varao; pokusao sam proucavati, ali nikad nisam mogao dovoljno dobro...

Prozor i veceras sjaji od tvoga svjetla... preko moje avlije, tu... u blizini, cujem tvoje kuckanje. Postidjena i zakljucana veceras od lopova ti bijase. Sta ako bi i veceras moje srce zatitralo za tobom? Sta ako bi i veceras mjesecina obasjala put do tebe? Ne, ne bi mi dala da udjem, ne bi me pustila unutra, bas kao i svih prethodnih noci...

Dobro, priznajem, pozeljeh te.. nikakva novost, pozeljeh i veceras da povlacim linije po tebi, da pravim nesavrsene kombinacije po tvojoj bijeloj kozi, pozeljeh i provodim vrijeme sa tobom dok drugi cudno bulje u moju predanost, dok krijem te kombinacije od drugih, ne dajuci im da oni dobiju. Ne, niko te nece imati...

Da, jutrom cu se zaputiti, cim ustanem, necu ni jesti, ni popiti kafu...dolazim ka tebi... Polahko cu stati na prag, udahnuti zrak ustajao od prethodnog dana, provesti vrijeme u tebi, povlacit sve one linije sa nadam se savrsenim kombinacijama, iako mi ti nikad ne bi ni rekla da nisu savrsene, izvuci gvozdenu markicu i uplatiti listic...

Dugi bijahu dani svijetla koje provedoh ovdje, duge bijahu noci koje prespavah ovdje. Previse sam sebe ostavio ovdje, previse mirisa uvukao u zidove, previse boje dao vazduhu. Ne ostavljam ja misao ovdje, nego tijelo ocvrslo od hrane, i vode. Ipak, i ne oklijevam, neka, nema veze. Sve sto mi je vrijedno, bice mi vrijedno i dolje, sve sto volim, voljet cu i dolje. Sve sto sam prezirao, ostat ce ovdje sa sjecanjem tegobnim i mirisom ustajalim.

Vidjeh te moj ti, kako sjedis na vrhu vrha, a oko tebe ljudi se osmijehuju, donose ti poklone, ostavljas ih jedan na drugog, redas ih... ostavljas... Vidjeh te osamljenog, naviknutog, ponavljajuceg... Vidjeh ti osmijeh koji dava izmaglicu u nocima snjeznim, pahuljama obijeljelim... Vidjeh te kako se gusis u kvantitetu i kvalitetu, kako dajes sebi tablete prolaznosti nakon svakog ponavljanja, vidjeh te kako si skakao u bunar svaki put, a nisi ni znao zasto. Mislio si da ces se vode vjecno napiti, da ce kantica imati jak konopac, da ce svjetlo praviti bisere tecnosti. E moj ti...

Vidjeh i sebe kao med koji nadjoh u ostavi tvojoj, kao med kojim zasladih bolest svoju.. Kao med svog srca koji se spusta niz linije tijela, popunjava praznine, oslikava usne dok odsjaj daje opet jednu te istu sliku od jutros... Vidjeh se kako svaki put ta slika se uvecava, kako se svaki put linije kista popravljase, kako svaki put, bez obzira na Van Goghov potez, zito postade jasnije.. Je li tesko, biti slikar svog remek djela, da li treba birati pravu boju i kist kojom ces povuci pravu liniju na pravom mjestu, ili je jednostavnije povuci jednu zatvorenih ociju, a platno k'o platno.. upit ce je i dati od sebe najbolje..

Hoce li biti slika tako lijepa da ce ruze prestati mirisati, da ce jablani dici glavu, da ce se Suncokreti postidjeti svjetlosti, da ce mjesec sakriti se za zvijezdu...
Cujem li to siktanje vjetra na mom vratu....

He moj ti, okruzen cime god rekoh...Da ti nije toga, ti ne bi bio taj sto jesi..Jer da ti nije toga, onda bih pomislio da sam to ja.. U odrazu bih sebe vidio..

Osvojiti tvoju naklonost,
osvojiti tvoje misli isto je sto i svjetlost dijeliti...
Dijeliti mene od tebe
i onda kad smo podijeljeni,
isto je sto i cijelu Etnu pokrenuti...


Svako jutro se drugacije budim
a ni ne treba mi nesto vise
neg' samo da tvoju omiljenu slutim

Samo da neprimjetno tiho kraj tvog obraza disem
prisutan kao tiho svjetlo moga glasa
i da ocima sapcem
svakim sekundom sve vise...

Miris me procvjetale visnje prati danima, prati me od dana suznih ociju zbog vjetra iz suprotnog smjera, kada si spominjala koji sok volis....

Sta da pisem a da nisam vec..

Znam da mi je i neku noc prozor bio otvoren, ali nije sirom...

I sjedim tako cesto ocekujuci da mi zvucnik ufati onaj signal mobitela kada te neko zove... Ocekujuci da tvoje misli granu sa oblaka i kazu meni neku tajnu ili samo neku sitnicu, onako reda radi.

Tvoje pitanje "Kako si" zvucalo bi bolje od onih 380 pjesama koje se vrte na mom playeru dok putujem do dogovorenog mjesta, dok cekam jako dugo da dodjes, dok gras i praznik remeti raspored, dok vjetar hladi dan... I sve sa osmijehom na licu, kojeg ne primjeti konobar, cekam jos toliko. :)

Nisam,ja nisam pricao o tebi-nikom pa cak ni sebi.

Ali uFatim moje lude misli kako te traze u ladicama mog uma-eto samo onako da sjednes, pripalis i kafu popijes, dok se cudimO tvom crvenom nosicu. Sutra ce opet topli vjetar varljivog proljeca da produzi mi dan, sutra cu opet slucajno potrudit se da te nadjem....

Pa neka i bio onaj pogled koji traje tren ili dva-neka mi samo isprica bilo sta.

Ali mogu li reci da da ja znam da si tu-cesce cak i nego sto mislim?

I tihim korakom krades se po hodnicima, poluotvorenim ocima sunjas se i hladnim rukama dodirujes mjesto... Da, to je srce sto lupa, da tu su i snovi koje kucaju na vrata koja si im prinijela i pitaju te stidljivo da ih pustis unutra...

Nisam,ja nisam pricao o tebi-nikom pa cak ni sebi.

Jedino sto radim je da se sa svojim mislima svadjam- traze te svugdje...Bas su tvrdoglave-iste su kao i ja...

Ja nemam dara da kazem...
Rekao sam naglas zeni koja je prosla pored mene na stanici...
Hodanje prepusteno samo sebi...
Svugdje je vec isparila toplota sunca...

Sta je to biti genije a sta budala? Kako biti jedno a da ujedno ono drugo ostane po strani, pa kada zatreba kao mali dugmic to pritisnuti, pa da vidi obje strane...

Glas djeciji.. utisava se.. Zvukovi polahko dopiru iz pozadine i obuhvataju prednji plan teatra sto ga zivot zovu....Da kupio sam kartu, da znao sam redatelja i glavne uloge, ali za mjesto nisam bio siguran...

Ja ne imadoh glasa da kazem.. Taj dar je ostao nekome drugom...vise odraslom... Nisam prostudirao kojekakve umjetnosti... psiholoske igre, poteze, radnje koje se desavaju zbog toga i toga, polozaje koji znace nesto. Nisam dobijao titule, ali nadam se ipak da svakom tankom linijom, svakim slovom i sa svakom rjecju koju bih napisao da bar sam nesto urezao u topljivi led onoliko kolike su linije na usnama..
Eh, tako je lahko pravilno postupati, a tako tesko saznati sta je pravilno...
Tako je lahko biti covjek, kada znas sta znaci biti covjek...

Drhtaji njene noge su mi prenijeli u sekundi sve... Dobro mozda su samo i pritisnuli onaj dugmic koji je to sve pokrenuo... Jagodice na prstima su vibrirale SAMO, kao da prelaze preko najvrijednijeg platna koje je covjek naslikao... Svaki pramen.. Ma kakav pramen, svaka vlas kose ispod jagodica prstiju nije dopustala da osjeti savrsenu liniju bijelog vrata... Na slici, svaki potez kista ocrtan na platnu bio je tako na pravom mjestu da nije moglo da bude greske... Pobijedio bih i najboljeg tragaca za morskim skoljkama kada bi mu pricao o biserima koje sam ja vidio... Pobijedio bih i najboljeg madjionicara kada bih znao ponavaljati njene rijeci... Ali, samo sam puki posmatrac, zamagljen strahom, zakovan nekom najacom lokomotivom ispod majice koja je tutnjala, grlom ugasenim najgorom prehladom...

Osjecaj njenih rijeci se spustao na ramena polahko, kao tanano drvce spalo sa stabla obojeno dimom spaljenog lisca... ucio me rjecima kojima se priziva muk i koji se ako ih na pravi nacin prevedes u svom mozgu osjete na licu kao hladne kapi prve proljetne kise.... Cijem licu? Na licu gdje raspored benova otkrije u koje zvijezde treba da se zagledas?
Ne, Djole nije bio u pravu.. Dovoljan je jedan ben, da vidis svako sazvijezdje...

Duboki bunar kestenom zatrpan smirivao je odsjajom vode...htjedoh da ubacim srebreni novcic, ali on zaluta negde na predugom putu do dna...
Trebala je i zelja da se pozeli? Okay, iduci put cu biti pazljiviji...
Za sada samo.. pazljivo i njezno kao prozirnu nijansu stavih onu nespretnost ...i nadam se zapoceti portret ceznje....

Ne valja gramatika i vremena.. nema veze, ja hocu novu kartu za pozoriste....

Stajao je tu na trotoaru... zvuk koji je je pravila miljacka padajuci niz mali vodopad ispod drvenija mosta gubio se u onima okolo njih. U njihovim usima, to nije postojalo. Vrijeme je tada stajalo. Cesto je razmisljala, kako da zaustavi vrijeme, da zamrzne njega, da dotakne njegov obraz, skloni pramencic sa cela, ali ovog puta, kada je napokon to sve stalo, i kada je mogla to da uradi, shvatila je da to nije njena zasluga... Ona je stala ispred njega....Njen pogled se tiho sudarao sa njegovim, te zrake su se ukrstavale, mijesale, prolazile jedna pored druge, paralelno, kao neka savrsena matematicka figura, ali ipak davajuci naljepse boje onome izmedju njih u tom trenutku... bas kao neka duga koja dodje nakon velike kise... kishe koja je saprala sve prljave ceste, koja je dala miris istom,ali potpuno novom danu... Njene zjenice su se topile u njegovima, a sumrak je lagano dolazio, neprimjetno, kao neki nenajavljeni gost ne ocekujuci nista...

Kada je tog dana izasla, nije ni slutila, ni nadala se... a ni sada nekako ne moze da vjeruje da postoji On... Nije mogla da vjeruje da se njoj moze desiti ovakva stvar, da mozhe san postati stvarnost... Uvijek je mislila, ako dodje do ovoga, ako dodje do tog momenta, bice je strah, sta reci.. kako zapoceti... kako napraviti osmijeh, koliko zasuziti ocima, koliko neprimjetno zadrhtati..
Ali ne, nista to nije bilo potrebno, Ona je tu... On je tu...
Otkrili su savrsenstvo, vjecnost, nesto gdje zvukovi ne smetaju, gdje kisha ne smeta, gdje nista ne nedostaje jer imaju jedno drugo... prvi put... kao jedno.. Sunce je virilo iza zgrade, jedva, neprimjetno kao da ne zeli da ometa.. no, nije znalo da ne mozhe nista ih omesti... Njena kosa vezla je pricu o njoj, njenoj proslosti, njenim lijepim danima, trenucima, a on je jagodicama, sasvim nesvjesno, citao tu pricu, poigravajuci se sa jednim crnim pramenom, dok je druga ruka ukrstavala prste sa njenom...


Prsti su bili isprepleteni bas i taj trenutni pogled, bas kao i njihove sudbine... I svi su cekali, miljacka je usutila, vjetar virio preko ledja,prva zvijezda prerusena u neprimjetnu ljepoticu suncevim zrakama na nebu je cekala svog mjeseca... Sve je pocelo da se krece u krug, da se vrti, nije bilo pravca...Sada se nije moglo nazad, nije se moglo naprijed...samo je bio ovaj trenutak tu... U tom momentu, tom sicusnom trenu, kada su se usne dotakle, oboje su pozeljeli da i ovo bude vjecnost, da se nikada ne zavrsi.. Da put je bez povratk, da rizik je, ali je vrijedilo...

Sada, samo jedna sjenka na podu.. Miljacka izvire i protice, vjetrovi odlaze daleko i vracaju se, mjesec i sunce se ganjaju, kisha padala i skupljala se ponovo u visinama, a svaki put donosila im pozdrave od oblaka.. Ne, neka se ide, neka sve se promijeni.. .oni ce postati vjecnost...

Ma ne, ne brini... Crvenilo ispuni supljine, vijuge, mjesta gdje trebase da se spreme lekcije za sljedece ispite.. Tekla je svakom linijom, vijugom, ispunjavala je, isplivala, mutila. Sjever je ludovao prostorom malim... Recenicom se spustila niz vratne zile, mjesta gdje se jezi, zile koje se ukrstavaju vodeci u suprotnim smjerovima, sa jedne strane, vodeci u potpuno suprotnom pravcu i obratno. Modre linije neprimjetno su nabujale kao da su im oci poslale upute da urade kao i one. Ehh, zracenje... Silazilo je nizhe kroz vesla za zivotno more, do coska hladnog, odjednom cudno promrzlog juga...NE! Dosta! Sa jagodica procita ravnodusne rijeci, opet bez hrabrosti, opet bez reakcije, bez osjecaja, opet mirenje... Opet dugi mjesec, i svaki put tako... A i kakva hrabrost, razumljivo je da ne treba hrabrosti ovdje, nije ovo mjesto da se ona pokazuje, nisu ovo oci kojima se govori, nisu ovo obrazi sa kojih se cita, nije ovo nervoza, cak je i nema...

Maska velika, venecijanska, bez ikakvog izraza, ne odaje tugu, nema crne suze na bijelom licu.. nema sjecanja jer je to prica duga, a sta fali sto casa nema dna, bas kao sto nema ni propadanje, ni bezuspjesi... Cak i kada tanka grana pojavi se i covjek se za nju uFati, nije do covjeka da li ce se sacuvati, nego do grane...Bez ruke, bez spasa, jutarnji je program na opcinskoj televiziji...

Nema veze sto su rijeci cudne, nije bitno sto su neke realne, a neke metafore, nije vazno sto se ne vezu, svejedno je kakvi ce komentari biti, sta fali ako kazu super, a nemaju pojma sta je crvenilo, a nemaju pojma sta sjever predstavlja, i kakvo je to zracenje... Zar su napisane za njih, zar su napisane za nekog. Da li su to samo .. hmm.. samo.. Vjerovatno.. I svaka ta rijec predstavlja nesto, svako I predstavlja nastavak, svako ali predstavlja prepreku... Svaka kratka recenica ljutnju, svaki osjecaj spomenut emociju..


Koliko jos reci satkanih treba da bude
Da bi moglo da se ne skriva,
Da ne bude vishe zablude
dok noktima oci pokriva...

Kako da poslusa sve savjete
kada oni nestanu,
kako da dotakne obraz
kada se ruke zamrznu...

Da li da ceka koliko traje put do Moskve
pa da sve dodje onako na svoje,
Ili da trazi puteve nove
i da indigom preslikava crne boje...

Da li reci isto vaze
onda kada dodju promene
i druga ona kaze:
Da li je to za mene?

Morbidna pjesma ide u pozadini... u trenucima cini mi inspirativnom kao da ce mi snage dati za onu knjigu da napisem... Ne, nista od knjige, evo jedva uspijevam da pisem blog... Ili ne uspijevam, samo bacam rijeci, samo stavljam ovdje malene staklice kaledioskopa, a ako ko ih procita vidjet ce onakvu sliku kakvom me osobom smatra... Finu? Nadam se. Ne trazim odgovor, samo je ovo retoricko pitanje.. Prije bih ga trazio, prije bih htio da cujem misljenje, ali ne i danas, ne i veceras,ma ne i zadnjih godinu dana. Pjesma se promijeni, Tose Proeski- poljsko cvijece... U umovima vecine, pali se prekidac " pa dokle ce ga svi vishe spominjati?"- Ma nemam pojma, nije mi ni bitan on, lijepa je muzika i pjesma. Iz malih plavih zvucnika, valovi udaraju u zelenkasti zid, boje ih, a boja se ne mijenja, boja zida, ali zato moje platno postaje zamuceno, apstraktna slika, nije tako ocigledna, a kada bih je objesio na zid, vjerovatno bi je svako shvatio na svoj nacin- oslikava nemir, stres, umor, a mozda i spokoj, smirenost, svjezinu,novi zivot. Ah, kako boje mogu oslikavati osjecanja, ne znam, ne razumijem, i to boje muzike. Muzika je cudna stvar, cini mi se da vjecno mogu uzivati u njoj, sam biram, sam slusam, i sam se opustam... Zaspao sam uz Seal- love's divine... probudio se uz dodjosku. Neki bi rekli tuzne pjesme, mah neka su, ne mora znaciti da sam i ja tuzan, mozda sam samo... ne znam... takva osoba. Sanjao sam veceras, cudan san. Cinilo mi se kao da se nadvilo sivo nebo, nisam siguran da li je to nebo uticalo na moje raspolozenje u snu, ili sam ja uticao na nebo, cudno... Na mostu sam bio, bas kao onaj glavni most u Gorazdu, oko mene podosta ljudi, ali svi tako nevazni da ih uoopste ne primjecujem,samo su tu da zauzimaju prostor. Osjecam da mi neshto fali, da odavno mi nesto fali, neko na koga sam vec odavno bio navik'o....Neravno simetricno na pravi nacin osisana kosa, prepoznao bih i najmanje bitnim culom.

Dobio sam zagrljaj, i osjecao se ispunjenim nekim osjecajem za kojeg mi fali veliki broj rijeci. Osjecao sam se sretno jer sam vratio naviku, jer se ponovo vratilo sve. Navikao sam ovako, necu da se mijenja, zadovoljan sam zivotom. Dobro promijenit cu sitnice, koje ce postati jako bitan dio.
Platno sam maloprije spominjao, a svakodnevno slusam o tome. Vjerovatno i zbog toga ovo pisem, zbog te pjesme. Nisam upoznat sa nazivima boja, sa nacinima slikanja. Znam za crnu i smedju boju. Plavu manje, maloprije mi se istresla cijelu tempera. Polio sam je prasinom i nestala je, ali ne onako kako prasina propada iz zatvorenih ruku kroz male prste sa savrseno odradjenim manikirom. Nije zrno po zrno, vec sve odjednom. Vjerovatno je i bolje tako, Prasinu nisam rasuo ni mucio, ostala je zajedno, ucinila je sto je trebala, dala mi je novi prostor za stavljanje crne. Ah, ne znam, otisao sam predaleko sa metaforom, ako je ovo uopste metafora... Imam jos samo jedno pitanje i nije retoricko, hoces li biti moj Picasso posto ja sam nikad nisam bio dobar slikar? Nacrtaj mi sliku, neka sve svi cude njenom savrsentvu, neka je niko ne zna nacrtati tako vishe, neka vrijedi najvishe na svijetu, i neka je glupi ljudi ne shvate!

h, stotinu stvari na stolu, sa desne strane stari printer, novi ketridz, ali nikad nije isprintao nishta sto bi trebalo da isprinta za moju dushu. Nikada nije stavio crni prah na bijeli papir rijecima koje ja biram, koje ja stavljam i koje sam odabrao jer mi nisu nametnute naslovom. Cuo sam da vecina ljudi sto pisu, bilo da su dobri ili loshi, prvo napisu djelo, pa tek onda izaberu naslov. Smisle pricu, glavne likove, uvod i kraj. Ubacuju sporedne likove, tri stranice opisivanja najljepseg prizora. Neki to urade sa pravom kombinacijom rijeci, neki nikada ne uspiju otvoriti taj sef. Sef sa neprocijenjivim blagom, sef sa misljenjima ljudi..... ah kako je nekada divno doci, pogoditi pravu kombinaciju, i naci one naljepse dijamante koji sjaje samo zbog mene. Koji su samo moji. Zahvaljujem im se, jer mi daju nacina da pisem ponovo.

Veceras... nakon dugo vremena pruzih ruku za grafitnom olovkom i gumicom. Izvadih staru svesku. Jako staru, sjecam se dana kada sam je kupio. Adolescent, ono... trebala mi je...ali nikada nije uspjela prihvatiti ono sto sam htio. Veceras odlucih da ponovo pokusam.. Crvena olovka sa tupim vrhom...Prve rijeci pokusavam da napisem:

Tu sei.....tu sei Speciale,ti invidio di tua bellezza, sai sempre cosa dire, come mettere a cappelli per fare piu bella cosa che ho visto. e....Tu sei cosi sicura di tutto che e intorno a te, che sembri quasi...

fali mi rijec, ne znam, ispade mi olovka... zaboravih jezik, a jutros sam ga pricao... Jutros u 5 ujutru... Za veliko cudo u 5 ujutru. Da, bio sam malo duzhe napolju...dobro, malo vishe duzhe napolju... Krenusmo kuci prvim tramvajem, sunce jos nije obojilo nebo svojom bojom. Vjetar se smirio kao da se umorio boreci se sa toplinom. Termometar na staklenoj braci, pokazivao je 5 sati i nesto minuta i +3stepena. To je bio i broj tramvaja, naravno bez plusa. Cudna stvar, prvim korakom. Pun tramvaj u pet ujutro? Ne znam, cudno. U Sarajevu je spica od 5 do 6 ujutro i od 3 do 4 poslijepodne. Taj sam fazon i prosuo njoj, maloj crnoj talijanki promuklog glasa. Nasmijala se... Sunce nije moralo izaci vishe...Sada se ne sjecam dolaska na temu Italije, ali poceli smo pricati na talijanskom, neke obicne stvari, naizgled nevazne, gdje u italiji, kada i sl. Nije sto mi je talijanski lijep jezik, ali sto ga je ona jutros ucinila lijepim...Steta, sto smo krenuli nazad...da sam znao prije to, mozda bih joj dosadjivao cijelu noc...

Podigoh olovku, ruzan rukopis imam, trazim siljalo,kako bih tankom linijom mogao se opravdati sebi da je donekle i ljepse. Puce vrh, krivo siljalo. Mali grafitni komadic ispade iz srebrenog siljala. Puhnem, te spade sa stola. Shvatih sta sam uradio, i sagnem se ali ga ne nadjoh... Ponovo pazljivo zasljim, napravim onako kako treba. Ali tanke linije tesko da mogu prave oblike, a pravi oblici tesko da mogu praviti prave skupine rijeci, i tako u nedogled. Lakse je ispuniti bijelu podlogu jednostavnog programa, jednostavnim crnim slovima...Muziku nisam gasio od proslog bloga, sada sam prelistao nekoliko pjesama trazeci onu pravu da napisem ove stihove, no samo sam potrefio neku od Parnog valjka koju prvi put cujem, na pocetku ide lijepi zvuk gitare: zapjevaj, nije vazno sto znaci, srcem pjevas pjesmu, kad iz srca pjevas, pjesma pobijedi( publika iza) .... Kako otrcani na prvi pogled stihovi, ali Aki ih ucini svojim glasom jako lijepom melodijom....next... film... vozio sam prema gradu 120 na sat...na winampu svira njihova pjesma...

Eh, to je to sto cu veceras pisati...Doslo mi, Hvala vam na citanju.. .Ne zamjerite na cudnim i nejasnim stvarima..

utro isprepleteno hladnim plavicastim dimovima ispunjava sobu u kojoj su ljudi proveli vecinu zivota. Trake sklanjaju interesantne poglede, zacinjene glasnom muzikom i jedinstvenim glasom. Zrak satkan mirisom neprimjetnim, vec odavno naviknutim na to bas kao i ja... ali tog trenutka zamirisa na nju...

Nekada, kada bi spremala prvu kafu, nisam obracao paznju na njeno uzurbano kretanje kuhinjom, jos uvijek u trenerci koja samo njoj pristaje... Samo sam listao cudnim daljinskim, ne obracajuci paznju na neprimjetni dodir njen.

Tisina nije ubijala, tisina nije smetala ,mogla je da se druzi, mogla je da je pritisne,ali nije smetala. Jutarnji crtici i njen osmijeh bez sminke na aparatu koji ne bi trebao biti tu, cinio je dan dovoljno suncanim.

Nekada sedmica izmakne, telefon ne zazvoni, svakodnevnica krade brojeve na satu, a prije ih je zakljucavala...Da, i sada ponekad jutro mirise na kafu njenu, odraz u tacni formira njenu sliku dok sjedi na podu, smijehu fali malo da ga cujem... Nije stalno tu, ali njen um ponekad zagrli, osjetim kao sto se osjeti toplina sunca kroz gustu maglu, maglu koju nestaje, svjetlost zbog kojeg je ljeto....

Miris njen, svjetlost govora, dodir njenog mira na njen nacin sa onog mjesta gdje vec dugo cuva.


I Sada, u 00 06, nakon dosta vremena, i ova noc ako zelim ima miris njen, i sutra ujutro kafa ce piti, i gledati iste kanale i slusati istu muziku, a ona bi mozda kuckala prstima po rubu stola u samo njoj poznatom ritmu...

10 minuta vezenih koncem proslosti opisano rijecima...


Eto ti blog, otrove jedan...

Tvrda svjetlost bez zvuka probija kroz providnu povrsinu, dobra i prijateljska svjetlost, igra se sa nasim ocima, pjevusi im kroz debelu povrsinu...Usne se michu, pricaju zamamnim ustima, ali se ne cuju.Ne, to ne mogu one dozivati, te usne! Van povrsine je zima, a providinost joj ne da da prodje, providnost je cini toplijom, cini toplu bijelu posteljinu svijetlijom i budi i uspavljuje zelju da vjecno vam bude na ramenu. Tako je divno biti umoran, pospan, lijen. Ruka vec tri sata stoji na najboljem mogucem mjestu, nema zelju da se pomakne, nema potrebe da se pomakne, nema ideju kako joj uciniti polozaj boljim. Kada se ruka, ne mozhe pomaci, oci jos manje mogu... oci za mirise gluhe prestaju biti takve, svjetlost ih probija. Zasto ovako kasno? Ruka se pomice sa mjesta, poseteljina remeti, kroz zaluzine se vidi djelic ruzne zgrade.

Tisina je ponovo strujala kao dah ogromnog bica sto pociva. Duge linije na pustinjsko zutom zidu djelovale su kao razvucena melodija. Svjetlost je pretvarala ove linije u siroki put iz sna nevidljivog bica, u tamnu traku blistavog srebrenog metala... Nije bilo katanca na satu, pa vrijeme poteknu i ucini da se sunceva svjetlost pojaca i predstavi mi pred poluotvorenim ili zatovrenim ocima sa sve sirim zrakama, a sivilo crnila pretvori u narandjasto-zlatni vatromet...

U Cedeviti, zrak udahnuh iz case. Cvrsto i jako uhvatio sam je. Ona je na stolu. Knjige su na stolu. Idem ponovo..

Ogroman stan u centru grada, ispod zgrade novo auto parkirano, niko ga nece dirati. Ne, jer ne smije, nego jer ima dovoljno para da se ljudi brinu o njemu. Kada je mali bio, volio je da hoda suncanom stranom, nena mu je govorila. uvijek je bio razdragan,sretan, i interesovao ga je svaki detalj iz njihove stare skromne kuce. Sada, zavaljen u cosak ogromne crne kozne garniture buljio je u apstraktnu sliku. Sjeti se da je bila najskuplja onaj dan. Ah, kao da je i bitno. Tada je mnoge impresioniralo kako mlad momak kao on mozhe da si priusti tako skupu sliku.

16 godina prije,sjedio je pored sporeta igrajuci se sa drvenim komadicima i zamisljajuci kako su to ljudi koji zive sretno u kucici od parketa ciji plan je ukrao sa maminog goblena u onom drugom cosku. Komsija koji je zivio u kuci pored odjednom mu narusi mir svojim ne bas prijatnim mirisom kada zakoraci preko praga u tu istu sobu. Nakon saptanja koje taj mali djecak nije mogao da razumi, taj covjek poce da kupi vecinu stvari koje su vrijedile u kuci. Od televizije i tek kupljenog video rekordera, do goblena na zidu.

Djecak primjeti na zidu prazninu, primjeti kako je goblen sprijecio da se zaprlja taj dio i kako nije sve kako je on navikao da bude-od zida do osmijeha njegovog oca. Njegova majka je uzurbano trcala od sobe do sobe, trazeci torbe, slagala njegove stvari, ali ne vishe onako kako je to radila kada bi isli na more, vec ih je trpala, sve zajedno, i carape i majice, sve. Ali nije se tome zacudio toliko, koliko se zacudio sto ce samo on ici na put. Zasto? Kako? Gdje ce on ici bez svoje mame? Ko ce mu oblaciti te majice, peglati ih? Nije znao...

One iste ruke sto su napravile onaj goblen, sada su ga cvrsto grlile, mazile toliko po glavi da mu se cak i onaj cuperak na vrhu slijepio.Te iste ruke su ga ugurale u autobus. Jos uvijek nije shvatao gdje ide, dok mu nije rekla kako ce ga cekati daidza kada izadje iz autobusa. Ali zasto da idem kod daidze bez vas? na pitanje je cak i otac odogovorio jecajem i nije mogao suzdrzati suze.

Na njegov 21. rodjendan imao je sve, sem oca. Poginuo je braneci zemlju koja njegovom sinu nije nista dala . Buljio je i dalje u sliku na zidu. Najednom, ustade. Uze kljuceve od auta. nije, daleko od Sarajeva, samo 16km... Nije bilo tesko naci kucu vec sada osijedjelog komsije cija se sjena samo na sekundu pojavi na prozoru, te ponovo nestade. Kucao je jos tri puta. Nije bilo odgovora. Cetvrti put, vrata su pukla kao sto su pucali meci kada su na granici zaustavili autobus, te izveli malo starijeg druga sa kojim se do tada igrao. NIje ga vishe nikada vidio. Uletio je u kucu:
Gdje je goblen? Govori?
Protrcao je kroz kucu, no ne nadje nishta u toj usmrdjeloj supi! Izadje napolje ljutit, pogleda nalijevo- nije bilo nikakve gradjevine; samo temelj i na njemu tri crijepa. Sjede ponovo u auto, nakon 20minuta voznje ponovo zalupi vrata svog stana, uze onu skupocjenu sliku i baci je na vatru u kaminu

Uh,al sam se smrzao onu noc i izmorio, jedva sam potrefio nase novo buduce mjesto za dernecenje, nadao sam se. Nije neshto grijanje valjalo u tom stanu, mozda i u tom neboderu... nemam pojma kako i zasto. Ipak je to DobriNJA. Ajde, nakon dance muzike, pa prelaska na turbo folk, ali one standardne, koje nisu seljacke, npr Mahinalno i crno i zlatno:):)- uz koje svi plesu, dodje red na Harisove i Halidove, a ponekad se potrefi neka Kebina, od Sake mozhe proci samo ona "Budi dobra daj mi..... necu niko to da vidi" ; i napokon poslije dolaska Tome gdje ti je piva u ruci samo jer ih je ostalo viska, a tebi vishe niti jedna od njih nishta ne mere dolazi Balasevic sa svojom poslednjom nevestom, malom garavom,provincijalkom, dodjoskom, nevernikom( Ja sam samo svoj!) i ostalim oni vishe komercijalnim.. rijetko ko hoce da mi pusti onu Miholjsko ljeto.. .ma ne mora niko.. to ce biti samo moja,ali pored svih ostalih....
Zaspah. Mal' je stan, jedva smo se pogurali, a mnostvo nas bijase. U zoru su prvi zraci svjetlosti rodili njen lik. Nisam je poznavao. Moje smedje obicne oci, nisu titrale kao kod one djevojke koju sam nedavno gledao kako je sva smirena pricala na predavanju kod zajebate profe, a samo joj to oko titra.

Gledao sam je kako spava i cutao. Nisam se naspavao tu noc, i hvala Bogu sto nisam, promatrao sam je, pa neprimjetno sklonuh onaj pramen, samo da se vidim sta se krije ispod. Primjetio sam ispod sklopljenih ociju kako se uznemiri. Lahkog je sna. Pitao sam se sta li sanja.
Ne, nisam progovorio ciijele noci sa njom, nisam je ni primjetio. Nije imala nikakvu namjeru kada je legla pored mene, htjela je samo da zaspi. Ispocetka nisam ni primjecivao onaj miris na vratu, ali sada u ovaj smiraj pokusao sam da odgonetnem koje supstance se tu nalaze, pa mi rade ovo sto rade. Slagao bih kada bih rekao da se nisam zaljubio. Zaljubio sam se u sigurnost njenu, zaljubih se jer me natjerala sutnjom da ne napadam. Ah, kao da bih i znao. Nisam ocekivao da ce se okrenuti...zabaci svoju kosu i pruzi je preko ono malo jastuka sto sam dijelio sa njom.
Progovori: "Haj' me ceski"- prepadoh se, stotinu stvari mi je proslo kroz glavu, kakav sam glupan, debil ispao.. Hvala Bogu da joj lice sada, ali samo sada nije bilo okrenuto prema mojem.
Nastavih ceskiti, dodirivati ispod vrata, kod usiju, dirati ona moguca mjesta zbog kojih bi se najezila. Nadam se i danas da nisam grijesio. Kada mi je utrnula ruka, rekoh eej, malo promuklim glasom. Nije odgovorila.
Ustao sam, skuh'o kahvu...


...ah kako je fino derneciti u malom stanu...

ah...Opet je sunce, pa dokle vishe da se raduje, dokle vishe da uzivam kako tanke linije svjetlosti prelamajuci se se kroz dva sloja stakla i odbijajuci se od srebrene zaluzine me bude. Mobitel kojeg sam sinoc ostavio da se puni, opet ima samo dvije crtice....znam kafa mu ne mozhe pomoci, znam, umivanje ne dolazi u obzir, ali i poslije toga, moje dvije crtice se ne napunishe, sve dok ne zazvonih onako kako trebam... ah, da predivno zvono, odsviralo je cijelu melodiju, micalo cijelo tijelo, vibriralo, sijalo, sve dok se zacudjeno, neprimjetno ponovo pojavi crtica preko ociju i zatvorishe se oci..... Struja je cudna stvar, bilo gdje da te dotakne, proci ce ti kroz cijelo tijelo, od malog prsta na ruci, do resice na uhu, svaki dio ce ti osjetiti, kroz svaki dio ce ti proci, i ucinice da ti srce zatitra, dal' zbog straha, dal' iz nekog drugog razloga....niko se ne zadrza dovoljno dugo na tome, nije ni mogao, no tako je.
Ponovo budjenje, na svjetlost oci naviknute, mobitel mi se izgasio u pola dana, ali ja evo jos drzim..

Zakoraci! osjeti se opojni miris vec davno ostavljen u predosoblju sjecanja. Nekada je sluzio kao otrov, a sada ipak kremen koji zapali i najvecu sumu u Rusiji. Drugim korakom ne zadrhta zemlja, ne, ne bi mogla pod takvim stvorenjem,samo onaj dio ispod majice i kod rukava... pluca se ispunise zrakom i smirise uragan, oci zacaklene zanijemise.
Hladnim prstima predje preko crvenog lica...tresle su se, moglo se to osjetiti ne samo dodirom, ne samo pogledom...

Opusti se! -glasom za kojeg bi se pomislilo da mozhe samo neki umorni andjeo izgovoriti. Mirisne ruke prelazile su preko trepavica cudeci se njihovoj duzini,oci su im vjerovale, ostajele su otvorene, krhke, naizgled izgubljene u necemu sto nikad do sada ne osjetise. Gledale su, promatrale, trazile izraz lica, trazile da procitaju sta da sljedece urade, kako da se ponasaju, cime da izmame osmijeh, cime da im se priblize, a naizad i dotakne. Ne nisu bile zeljne malehnog oblika, ne nisu bile zeljne ukusa kamilice sa usana koji ne samo da bi izlijecio gripu... Nos je dio o kojem se tesko razmislja, o kojem se mogu tesko naci prave rijeci,koji se ne mozhe porediti, koji ne mozhe se ukrasiti krasnim metaforama , ali nos je ispod tih ociju, i to je time dovoljno ...Nekada je tesko bilo vidjeti te oci, nekad kada bi kosa svojim sjajem ih zaklanjala, kada bi bila lopov i krala ih od tudjih pogleda... Slusale su te oci, a gluhe bile, cule je to uho, ali slijepo bilo... iskre se dotaknuse, kamilica ispari... zapali se mjesec hiljadu puta, gleda andjele milion puta, a osjetih hladno samo jednom...

Kakva kombinacija tirkizne boje sa crvenim cvjetom u kosi... ne vidjeh odavno takvu cednost, koja ucini da se uplasih svega toliko da sam htio da prekinem to. No, iznenada, pramen kose joj se pomjerio sa promrzlog lica, jos jedan manji se zapleo medju trepavice koje su svakih nekoliko trenutaka dozovljavale sebi da sakriju pucinu onakvu kakva se vidi u punom jeku prelijepog suncanog dana. Pomjerio se i onaj nevaljali dio koji je do sada smetao, i suknja je malo kliznula preko njenih bokova.. Zadrzavajuci dah kao da dodirujem neki jako vrijedan dijamant u jos vrijednijem muzeju, njezno sam jagodicama prsta uhvatio joj pramen kose, te ga stavio iza uha. Dodir na pravo mjesto dijamanta ucinio je da se svjetlost prelomi u njemu, te da me ljepotom zaslijepi.

Ne brini, znas sta radis...

Prst je vec predugo i preblizu ostao tu. Polahko ga vratih, a svjetlost nije prestajala da sjaji, trepavice vishe nisu imali hrabrosti da ih sakriju,niko nije... Pogledala me je... jeste, ne lazem vam.. eto...

ehhh..citao sam balasevica neku noc.. pa utice utice..

evo u zadnje vrijeme dosta vidimo blogova koji zele da samo budu na lijevoj strani.. eh kako to uspijeti? Mnogi ne uspijevaju, mnogi i ne znaju taktike privlacenja paznje, marketinga, odredjenjih rijeci u naslovu, odredjenog uvoda koji ce spominjati neke stvari zbog kojeg ce posjecenost biti preko 400... bas sam u proslom blogu napisao koje rijeci idu kako bi bio popularan blog...

BUM, sijalica.. pukla.. prestala raditi..Sve sto treba da uradi je da ustane i da je zamijeni, ima ih jos 10tak u ladici. Kada je pocetkom mjeseca bila plata, otisao je u kupovinu, i osigurao zalihe, samo ni on sam ne zna zasto-ipak sta ce mu 10 sijalica. Kao da koristi toliko svjetlo, ne, ne koristi. Nekad voli da sjedi u mraku, ne potpunom, cesto zna da m svira lagana muzika na kucnom kinu koje je idealno za gledanje porodicnih filmova-a opet ne shvata zasto je to kupio,jer sve sto slusa je radio, ili ponekad neki dobar cd, njemu znane muzike...
Sada svira radio.. TU, tu, tuuu...tacno je nula sati i nula minuta..bas kao neko odbrojavanje, ta tri zvuka,onaj zadnji malo duzhi odzvonili su mu kroz mozdane vijuge, zaboljelo ga je sa vanjske strane lijevog oka, pored, tamo gdje se stavlja pistolj kada hoce da se ubije neko. ah, pomisli bas to, bas to bi rekao nekome da se iko sjetio da ga pita kako je...Ali nije.
Vjerovatno je i zbog toga frustriran,zbog stvarnosti, stvarnog zivota, i onih halucinacija o zeljenom svijetu...
Sjedio je na starom kaucu, skripao je; kada su ljudi stvaljali materijal na taj kauc, vjerovatno su negdje u cosku napisali, prekrijte ga nekom lijepom dekom. Jer stvarno, jutrom kada bi se budio, na lijevoj strani lica su mu ostajali nezgrapno uradjeni dezeni bordo tkanine. Pogledao je u pod, na mjestu gdje su mu bile noge nije bilo cilima, a parketa je falilo, negdje ga je prosle godine zagubio, kada mu je bilo toliko dosadno da se igra sa ravnomjerno poredanim letvicama. tako pognut, vidio je svaku pukotinu u betonskom podu,svaku liniju, brazdu, blijesak svijece koju je maloprije zapalio kako bi ispunila sobu mirisom lavande- taj dobro poznati miris, samo sto to nije kosa sto mirise. To je svijeca. Podigao je pogled i vidio prazan zid, zjapio je u njega bas kao sto je on buljio u zid....


EHHH!!! zasto mi je ovako tesko da napisem pricu??? EVO POCEO sam...ide mi dobro uvod- po mom misljenju.... imao sam i ideju.. ukrao sam je iz Marcelove pjesme- snovdijenje..
Hoce covjek da se ubije i na kraju shvata da ipak ima dovoljno snage da sve rekorde potuce...
Trazim inspiraciju uvijek... i uvijek je nadjem u njegovim tekstovima, mozda je to i malo glupo,ali evo ovaj UVOD je prozivod ovih stihova:
I kao da cujem odbrojavanje
tri, dva, jedan
mozdana detonacija stize
manifestacija skupljenih frustracija
stvarnost je halucinacija, smisljena zajebancija...Znam da nisu neshto.. nishta ne govore ovako sami...ali ako nekoga interesuje, neka poslusa citavu pjesmu ili procita citav tekst, onako nekada kada je sam, kada niko osim, tebe, dva zvucnika ili jos bolje-slusalica, nema..

Prosle godine usuo je toliki snijeg na putu ka aeorodromu sto se trebao zvati po nasem prvom predsjedniku Aliji Izetbegović. Pohladno,ona suha zima i nije bila tako jaka, ali ipak mrzio sam osjecaj hladnoce, a i dan danas ga mrzim.Bas, jutros sam na -8 cekao da se kurban zakolje... Bilo je cudno, krv je bila topla, dimilo se iz nje.. A sada su mi evo misli odlutale u ovu skoriju proslost, iako htjedoh da ispricam proslogodisnju pricu. Moram se vratiti malo ranije iako mi zadnjih dana tesko ide pisanje, ne znam, vjerovatno mrzim kada sam obevazan nesto da pisem, mrzim kad moram da pisem zbog necega, a to sam neki dan radio, i to ne na nasem jeziku. Kada sam ponovo procitao ono sto sam napisao taj dan, ne bih sebi dao ni dvicu da sam profesor u drugom razredu osnovne. Pa kuda cu dalje, kada sam spomenuo Milorada Dodika pisajuci o buducnosti nase nam drage zemlje. Ali evo krenuh ponovo da pisem..sto jes' jes', najteze je krenuti. Jutros na sabahu i autu je bilo tesko da upali, iako je HDI, ali upalio on na kljuc ili ga ti i jos trojica pogurali da upali, kad jednom krene on ide, vozi isto bilo da si ga upalio 'vako ili 'nako... Eh, ja sam sebe upalio na guranje, (i ne zelim da ovo zvuci perverzno,iako meni zvuci, a ne bi trebalo) u pocetku su mi jedva ideje navirale kao izvor potocica u Buljakovom za kojeg nisam cuo da tece negdje, no nije ni bitno tece li on, bitno je da je poznat samo po imenu, a ne po toku. I onda, kada sam ih nekoliko, mislim ideja, uzeo u razmatranje u onih nekoliko posto mozga sto koristim,nadam se, podjose cijele recenice da se redaju, pa evo sad, na kraju koji je tek pocetak price, teku kao kad jaka kisa padne, pa miljacka tece desetak centimentara ispod Drvenije mosta...

Veceras sam otkrio da je pisanje poseban i prilicno uzasan nacin prisjecanja na stvari koje su se desile bilo kada u proslosti. Ok, sve zavisi od toga sta zelimo da se sjetimo,a mozda i ne zavisi. Nas mozak nije ruka, da mozhes usmjeriti ga u tom smjeru i da nece pokupiti hrpu nekakve strasne paucine izvezene od strane nekog egzoticnog otrovnog pauka, vjerovatno jednE od onih koja ubije muzijaka nakon oplodnje, a ne samo da ga ubije nego ga i pojede...
Ali evo sad kada razmislim, ja nemam dugu "historiju" pisanja, nikad nisam uzeo PERO ili OLOVKU da pisem nesto na hartiju,na papir sve ove neke, nazovimo ih blogoknjizevne tesktove, pisao sam na ovom cudu od tastature, na kojoj su slova poreda onako kako ih je covjek nekada davno prosuo po svom stolu, pa ih tako i poredao, te nam to postade univerzalno. Sada ne moram ni da gledam, nakon pet sest otkucanih maturskih radova, noci provedenih sa nekom dragom osobom na msnu, mozda i sa vise, nakon toliko seminarskih na KAFultetu, nakon naseg nam derneka, ma nakon...ne znam.. svega... Vjerovatno me je i strah poceti da pisem olovkom, strah me je da se ne zaljubim u to, da ne pocnem pun samopouzdanja da pisem neku knjigu, koju sam nekada davno i zamislio: sa snovolovkom na korici, sa nekim cudnim ljubavnim,vjerovatno sarkasticnim naslovom,a unutra sta bi bilo- Bog sami zna.. .Ja bih pun samopouzdanja sto mi se pojavljuju samo rijeci na papiru ispisao ih dvije stotine, moda i sest, i zamisli onda da je dam nekome da procita... ma kakvi, ne znam ja pisati na fazon Kod-A-midze Idriza, znam ovako o necemu, koje ni nema neku knjizevnu vrijednost, ali ima neku car, koja se pojavi kod dvoje troje ljudi i to je to.. I ja sam medju to dvoje troje ljudi... Ali eto, da ne kazem nishta drugo, ja vjerujem da ova TASTATURA je u ovih petnestak minuta koliko pisem ovaj blog, proizvela neku prakticnu magiju...

Eh..sada bih trebao nastaviti svoju pricu, koju zapoceh prvom recenicom, ali blog je i vishe nego dug za neke, te cu zbog "podilazenja masama"( sto bi Djara rekla za neku trivijalnu "knjizevnost", ali je to i opce priznata teorija( i to bi rekla)), prestati ovdje, te cu mozda nekom drugom prilikom i zapoceti tu pricu.. tj. nastaviti je....

Kada se sjetim nekih proslih godina, nekih proslih proljeca i ljeta, parkova i derneka, raje i neprijatelja, nje i nje, a i one, uvidim da sam pogrijesio, uvidim da se nisam pozdravio, da nisam pitao ni zasto, samo sam napisao na starom racunu za jeftino vino kratku poruku svojim cudnim uvijek rukopisom da se cuva... ne znam zasto to pisem uopste.. zasto govorim dragim osobama da se cuvaju... rijetko ko to govori.,,
Zasto gledam kako pravi neko facu kada mu pricam sta mi se desilo danas, mozda taj momenat gledanja u oci dok mu pricas neshto govori mi koliko meni neko zeli da se cuvam, taj stisak ruke govori mi koliko se obradovao meni, tih pet minuta dok ostane da prica sa mnom dok drustvo zamiche za cosak, te ce morati da trci da ga stize... ehh... Ta noc, tih pet minuta, preko tamne puta tamne, slabo osvijetljene ulice, sramotni bodez ispod moje jakne, sramotni drhtaj od zime u proljetnoj noci...
Oci su lovile neocekivanu kisu, zao mi je zbog toga, zao mi je zbog neocekivanog bola, tuga koju si ljubila, rane koje si lijecila... Ne, ne mogu nestati cak i kad bi dala sve od sebe... cak i kada bi se desilo ponovo, cak i kada bi ponovo mogla biti 20 minuta sa kljucem, ne bi mogla razumjeti, a znala si da ce se ponovo to desiti... Da li si upoznala dosta ovakvih osoba, da li si uopste stekla iskustva ikakvog, ne znam da li sam i ja uopste iskusan nakon nekih tricavih stvari kojima sam davao svu vaznost svijeta, zasto mi je taj stisak ruke bio toliko vazan, zasto mi je bilo toliko vazno kako ce mi se obradovati, ehh, ljudska psiha...

Veceras sam sebi postavio dovoljno pitanja, veceras sam previshe razmisaljao o proslosti.. je li ono to reminiscenicija... pametnice neiskusna...i tesko da mogu razumjeti sto sam napisao, tesko da mogu sutra ispricati nekome ovo na kafi, tesko da mogu citirati sebe,egocentrika, sutra nekome, tesko da mogu svoja razmisljanja o zenskoj ljepoti, izgovoriti, tesko da me neka moze razumjeti,tesko, tesko da neka se zna ponasati kako ja zelim, iako ja nikad nisam zelio da se neko ponasa kako ja zelim, tesko je da znas da bih te drzala na dlanu, a ti nju ne, cudno je da smo svi na kraju egocentricni i bitnije nam je da mi volimo nego da budemo voljeni... A sa druge strane bitnije nam je da smo nekome vazni nego da nam je neko vazan...
Ne znam, sa ovih svojih nekoliko ispisanih stranica velike knjige kojoj mi ne odredjujemo korice, cini mi se da sam napisao vishe onoga sitnim slovima, nego podnaslova, cini mi se da sam vishe pazio na rukopis nego na sadrzaj, a cini mi se da sad vishe pazim na kvanitet nego kvalitet.. .A i ne svidja mi se to, sto mi nema predgovora, ne svidja mi se sto mi niko ne mozhe reci sta misli o mojoj knjizi, sto ne mozhe dati realnu kritiku...zar smo ipak svi toliko nerazumiljivi pisci? Sta treba da pocnem pisati boljim perom, boljom tintom..... i kada zavrsim svoju knjigu d li cu joj uspjeti dati naziv, da li cu vidjeti sta je na koricama...

Suha zima, a vatra se ugasila, nema vishe ni trunke zara, nema vishe nishta tako crno da plane, ostao samo pepeo. Prodorno iritirajuce zvono, se cuje daleko od njega, ne mozhe dohvatiti rukom...predaleko je, tako je odlucio sinoc, znajuci da ce se okrenuti i nastaviti spavati ako to ne uradi. Ljutito ustaje iskljucuje sa punjaca mobitel, sakriva se ponovo pod topli jorgan, posljednje misli koje su mu prosle prije nego sto je utonuo u san su bile: Sta ja imam uciti o djeci na sabahu, ma nema sanse...
prodorno zvono ponovo, dan malo ljepsi, od onog mraka u pola 7..na radiu sinocnja pjesma" what a wonderful world".... hmm, da li je? Da li ga opalo lisce mozhe ciniti sretnim, ne nema ruza.. nishta ni za koga ne cvjeta, nema plavog neba, nema bijelih oblaka, pa zasto li je a wonderful world danas... Ne zna....
Hladna kuhinja, hladan stan, ledene plocice, dok bosi tabani koracaju.. pored frizidera nema hljeba, opet.. ne mozhe jesti,... ah voce na stolu.. .dovoljna je jabuka... ili nije... ma jestee.. jedna.. zuta ili crvena.. Zuta.. boja zna da zavara.. zagrizao je, stavlja veliku knjigu u ruksak---ipak ce trebati danas, trebalo se je neshto procitati.. ma hajde u tramvaju ce...
napolje izlazi, vrata se cetiri puta zakljucavaju, ponovo hladno...sada je to vjetar.. unosi snijeg u otvoreni haustor, kroz razbijene prozore.. cetiri puta otkljucati.. Kapa, gdje je kapa? St.George Afro regaee kapa, na glavi dok napolju pada snijeg... Na slusalice svira odgovorajuci bob marley- The Sun is shining... Ma gdje je to uopce? Ne sija sunce, ali eto mozda mogu da zamislim, kubanska auta, velike cigare, plavo more, plavo nebo, horizont se ni ne primjeti..a bas ovakva muzika i u pozadini, uzivaati u:
"Sun is shining, the weather is sweet, yeah
Make you wanna move your dancing feet now"

hmmm... dolazi do stanice, snijeg je usuo.. ma to je samo ovdje.. gore dalje nema ga.. trafika, cigare, shit, ostale.. Mora se vratiti.. ide sljedeca pjesma...ponovo Bob:
"I smoke two joints in the morning.
I smoke two joints at night.
I smoke two joints in the afternoon, it makes me feel alright"
Ponovo, cetiri puta ovamo, cetiri puta tamo.. vec je devet i pet... mogu jos stici..
9 i 20, Bob Marley je otpjevao svoje, a jos uvijek nema busa.. 9 i 25, na stanici se vec okupilo podosta deda i nana sa cekerima, neki su prazni neki puni.. ali su spremni za guranje,spremni za borbu... Hajde, ipak si nadje mjesto, te naslanja se na zamagljeni dahom prozor dok svira: this is no oridanary love.. Pa mozda i nije.. strah ga je.. nakon svega.. mozhe opet desiti se da bude isto, mozhe opet desiti se isti problem.. iako tesko, svaka osoba je za sebe, nije takva, iskustvo je presudno- zasigurno.. ne zna..ostatak dana.. neka ostane tajna.. nece da prica.. nije jos vrijeme... zasto da svako zna, zasto da to njegova krv cita..da krv... Navece je vec kuci, nakon napornog dana, ni tamo ne mozhe da prica sa nekim kako treba, u kafi mu telva, nije fin okus, a na stolici vjecnoj ponovo sjedi.. Razmislja, sta da pise, sta da stavi na virtualni papir, gdje da trazi inspiraciju.... pokusava da napise:
Pocet ces da me lazes, mozda i da skrivas, pogrijesit ces ako me dotaknes. Ne mozhes je zaboraviti....
Potpuni mrak kada prica, ni oci, ni dodir, ni miris, ni okus...samo rijeci koje se pletu, samo recenice koje se mijesaju, samo misli koje se klupcaju u meni, samo.. mastanja, nadanja... A moje prave rijeci...ma reci cu ti ih sve...
Ne ide...

Ehh, zivot je tako veci, tako veci od tebe, mene, nje i njega.. A ne i ti nisi ja, ne mozhes govoriti ovo sto ja govorim, ne mozes misliti ono sto ja mislim, a nisi nikad ni mogla, jer na kraju, ipak ti nisi ja. I sve one duge puteve, zatrpane snijegom, oprane kishom, sto cu proci... su samo daljina u tvojim ocima, su samo kilomentri tebi... A i opet sve govorim, evo opet se izdajem, opet one rijeci koje bi trebala osjetiti, govorim; opet ono sto bi trebao da radim ja samo govorim... zar su moje rijeci tako dobre, zar tako uzivas u njima, da ti ne treba da osjetis to, zar rijeci nisu samo kremen sto se izlize? Da, trudim se, trazim ih, biram ih, pomno ih biram, stavljam ih na papir, olovka se trese, krivuda, ne moze da povuce tri linije, ne mozhe da povuce cetvrtu... no ipak krivuda, ipak ono drugo slovo fino zaokruzi, svaki cosak toliko precizan, svaka linija tako odmjerena...a djela ne postoje... Zar ne mogu da postoje, ko im to ne da, sta treba da se desi da bude sve onako kao san, sta treba da se desi da dodje iz predgradja sna...
Eno tamo u cosku, sjedi lutak, u njegovim ocima, boje se tope, nema cak ni hladne postelje, samo soba satkana od boli koja jeci tisinom, samo svjetlost uperena u njega bas kao na pozornici...svaki njegov neprimjetni korak se prati, sve ono sto uradi, samo on nosi na savjesti, i bas zbog toga, cini mu se kao da gubi smisao, da ne zna cemu ovo vodi, da svaka njena rijec probada u njegovu svijest, da svaka njegova suza ispari u njenom pogledu...

Neshto tako cudno uzelo je dio njega, neshto tako jako, a ipak tako uobicajeno…i to se svaki put desi, svaki put kada nju vidi...

Da, bilo ih je dosta, da, imale su ljepse oci nego ona, imale su morske plave, imale su nebesko azurne, imale su i andjeoske, no ne imashe njene.
Nisu imale to vedro lice sa izrazom samo njemu znanom, nisu imale tu kosu, tu kosu tako smedju, tako obicnu da je mogao vidjeti kod mnogih drugih, no ipak je vidio samo kod nje.

I da svaki put se to desi, i svaki put kad pocne vjerovati, neshto bude silovano i otkinuto, nestane, jednostavno zbog nekog njemu nelogicnog razloga iscezne... Cini mu se kao da zivot se uvijek mijesa sa njim, a zeli da vidi svjetlo. Zasto se ne smiri i pusti ga da bude slobodan? Svake noci to pokusava, i svake noci ostane ranjen, svake noci pada mu so na vec otrovane rane, toliko da ne mozhe da se osjeti mjesto, da ne mozhe da osjeti miris, lice, spokoj. I dok pokusava da uhvati onaj momenat, kada je vjetar kao sa njim se dogovorio da joj pomjeri pramen kose, kako bi vidio njeno savrseno lice...
Cigara dogorjeva, a svaki dim koji ispusti pravi mu njenu figuru, onu figuru tako zeljnu na bijeloj posteljini, kosu tako zeljnu na jastuku. Dok sjedi na cosku kreveta zenska ruka misli da dodiruje njegova ledja, misli da onaj hladni zid uziva u savrseno nadogradjenim noktima, specijalno uradjenim samo za njega. Njene usne, mirisne za njega ljube obraze koji bi bili obrijani samo u slucaju drugih... Njen dah toliko vreo, da led to ni ne osjeca...

Vraca se u krevet, trudeci se da legne onako kako je ne bi osjetio...Pokusava da otopi led pricajuci i izazivajuci ga na sto tuzniju pricu, kao naprimjer kako se ljudi vole, te kako se nekad ni ne pretvaraju da se vole, kao pokusavaju da izbjegnu drzanje za ruku, dodire, poljupce, "pozive-kako-ti -je-prosao-dan" ...
A on prica kako je sanjao da gleda kako neko pada, da gleda kako neko njemu nestaje iz vida u crnoj rupi, beskonacnoj, kako on ne mozhe nishta da uradi, a njegova ruka postaje sve kraca i kraca, te kako se probudio i kako je toliko htio da zagrli tu osobu da je na kraju ipak samo jastuk osjetio te samo jednom izrecene rijeci, i upio onu jednu suzu...

Ma sve je to pocelo iz nekog tvog hira, nekih tvojih prohtjeva, pogleda na ovu jebenu situaciju. Nisam ti vjerovao i kako bih, kada je jedino sto si htjela bilo samo jedno...

ali i to je samo kao kakva tricava umjetnost, bezprizorna, monotona i siva... Ko zna, mozda i ja to razumih, i izvini ako pokusavam da te natjeram, znam da postajem nepodnosljiv, nerazuman, lud... znas da te.. ma znas...

Pomisli na uspavane andjele, i i na njihove snove, i onda se pogledaj u ogledalu, morat ces da vidis ono sto i ja vidim- iste stvari. Pomisli na carobna zimska jutra, snijeg je toliko napadao napolju da ne vrijedi da pokusavas da prodjes, cesta je toliko neprohodna da ne bi mogla da se ne vratis, a i kada bi se vratila, mrzila bi toliko sto si otisla, jer bi ti bilo uzasno hladno... pa zasto onda i da uopste pokusavas da odes iz ove tople postelje, koju sam sinoc cak i ispeglao, koja mirise na onaj detardzent iz one savrseno skupe reklame u udarno vrijeme sapunica kada su sve domacice zalijepljene za ekrane.

eh sva ta razmisljanja postaju pepeo, tako lahko gore, ali ipak tako sporo, bas kao tinjanje vec izgorene vatre, bas kao kad nema sta da izgori, ali ipak se zadrzava onaj zar kao na suhom jesenjem liscu. I samo je dovoljan jedan mali povjetarac, tako hladan, tako crn, da odnese sve, sav taj pepeo iz vida, i da zadrzi tamu preko dana, cijelog dana, iz vida.

I oni oblaci odozgo vishe nisu tako visoko, cine te tako nezadovoljenim, a vjetar bez srca i dalje pushe i pushe, sve jace i jace... ne prestaje.. Bio sam sam sebi zastita, sad je to sve iscezlo, izgubio sam nit, zalutao putem, a to nisam ni primjetio. Oblaci sve blizi, a zemlja sve hladnija... i eto sad vishe nisi tu, bio sam krivu, no nikad nisam znao kako je biti usamljen...sad znam...

i opet pomisljam, nisi tu.. ali samo do cetiri, ona glupa reklama me opet dekoncetrishe u pronalazenju nacina za brze prolazenje vremena, izmedju svih onih redova voznje, rasporeda predavanja, ti si tu, izmedju prozora i intefona su moje misli... Uspio sam se izboriti sa samocom pricajuci sa njom, oci u oci, i moje ruke su izdrzale bez osjecaja druge kozhe, ne tudje, nije tudja. I sve sto me vishe zelis, manje me vidis, i sve sto me manje zelis, manje cu biti sa tobom, i sve sto me manje zelis vishe cu biti sa tobom, vishe!

Dobro je meni mama rekla:"ih, sto ti je zensko..." ... Iako je tako predvidljivo, iako joj mozhes procitati sve sto ce uraditi u narednih dva dana u ocima, ti opet ides istim putem... I govoris sebi ma nije to tako i nakon svega skontas da si upravu sto se svega tice i da si znao da ce tako biti; i nakon ispusene kutije tudjih cigara za 3 sata i ponavljanja marcelovih pjesama 1, rekvijem, azrinih ako znas bilo sto,tople usne zene i jagodinog mora skontas da si uzalud izgovorio tonu potrosenih rijeci koje su cak bolje i od Shakespearovog soneta "my mistress eyes are nothing like the sun." I nishta,sve sto ti ostane je samo njen lik...
Svaki put kad je vidis pozelis da se javis,ma sta da se javis-da sto kaze balas, da je dodirnes na svako skriveno mjesto, da je poljubis na svako to mjesto....jer ti je otkrila u koje zvijezde treba da se zagledas...
I javis joj se i sve sto osjetis je hlad, osjetis...ma ne osjetis nishta i onda sebi nabijes osjecaj krivice-zasto to ponovo radim- ne znam zasto, ne znam zbog cega, ali to radis. Pozelis da i ovaj put pricas sa njom kao sto si pricao prvi put, ne moras je poljubiti, ne moras je dotaci, ne moras dotaci njenu savrsenu kosu.,ne moras nishta, zelis samo da osjetis onu toplinu kojom ti jos i sada zracis, da je gledas u lice i da pricas o bilo cemu...

Ali na kraju skontas cemu sve to kad ona to ne zeli, a ti zelis jos vise od nje da ti to ne zelis, pa sam sebe pojedes. I onda sa ono malo ponosa sto imas, uspijes da je ne vidis, tri, cetiri, pet, deset dana, i onda jedanaesti dan kazes sebi: ma samo da vidim kako je, i onda sve ponovo... i pored nje koja ne razumije sto se javis, ni ti to ne razumijes, ali to uporno radis...

I cherish the day
I won't go astray
I won't be afraid
You won't catch me running
You're ruling the way that I move
You take my air

1. Obukao sam debelu crnu jaknu sa znakom dolsidas na lijevom rukavu, te se zaputio...negdje.. Nisam znao jos uvijek gdje, nije mi bilo ni bitno, moje razmisljanje nije bilo o tome. Samo sam zelio izaci iz te sobe gdje se osjeca miris indijskih stapica pomijesan sa mirisom majica tek opranih sa nekim preparatom iz reklame.... Napolju je puhao slab povjetarac, te kidao vec osuseno lisce na drvecu pored zgrade. Polahko je padalo, necujno, smireno, ne zeleci niko da cuje kako umiru, ne zeleci niko da cuje kako klonu na sivoj cesti. No, navikli su- oni ce se vratiti u proljece, ali ja ne znam hoce li to meni biti dovoljno.. Da li cu dobiti dovoljno vode da ponovo se rodim, da li cu dobiti dovoljno jak da izrastem. Presao sam nekoliko stotina koraka, te dodjoh do starog mjesta u kojeg sam nekada davno isao da popijem kafu zeleci pobjeci od svojih tuga, problema, suza, tuznih sjedenja, a i tudjih osuda, deranja, problema i davanja savjeta. To tmurno, zapuseno mjesto je bilo moje utociste. Nije mi davalo sigurnost, nije mi davalo osjecaj srece, nade, uzivanja, nego samo smirenost, spokoj, sposobnost za razmisljanje..
Sjedoh na staru zeljeznu stolicu koja se jos samo vidjala u onim starim kafanama, gdje su se skupljali penzioneri koji nisu imali nishta bolje raditi, nego se skupljati tu, igrati saha od jutra do mraka, te ispijati dobre stare Sarajevske. Preko puta mene tri prazna stola. Na cetvrtom stolu stajala je solja vec hladnog caja od hibiskusa i pepeljara sa previse opusaka. Digoh pogled prema ocima. Ne znam zasto ali to tu uvijek prvo gledam, i spazih oci.. Ne znam staviti nikakav pridjev ovdje, jer ne znam za takav... Njen predosjecaj da je neko gleda natjerao je da me probode pogledom... uplasih se...

2.

3.

100 hiljada ljudi, Svi neshto pisu, svi neshto su fancy, shmancy, dols, traze aplauze po forumu, a svi Tach u obraz... No, nebitan forum...pocese mi i po blogu srati... Ja sam provincija, ja sam ofo,ono... suzen pogled na svijet... ehh... Sve usrano...
A samo sam jedan blog o kurvama napisao... jebi ga... nekome je dovoljno i to da pljuje tvoj suzeni pogled na svijet... No kad sam se dotakao kurvi( nisam onim Glavnim, uglavnom,glavom:) ...da se dotaknem Sponza... Htio bih i to... bukvalno....ili ne bih..ili ne mogu... jebi ga, nemam Lacoste cipe, ne pushim marlboro, ne postavljam centralna pitanja, a hemingwaya radim tek na trecoj godini... no nebitno...smijem li iznijeti svoje misljenje? Ako mi dopustite...
E ovako... Ono sto definise sponzorusu nije njen izgled, starosna dob, ili kolicina para, nego oni motivi za simbiozu sa odredjenim sponzorom--- kod njega je jos manje bitan izgled... No zasto rekoh simbioza, a ne veza-...jer kad bi koristio tu rijec uvrijedio bih sve one koji jesu u vezi a ne nekoj odnosu- statusa zeljnog.....
Mogao bih ih opisati kao neku bezlicnu masu sa rupama pri krajevima..Kako to nekog mozhe privlaciti... pa idemo linijom manjeg otpora...pa da, zasto citirati Santića, zasto nauciti stihove od Balasevića, zasto se truditi da joj izvuces kompliment iz naftalina, kad mozhes cenera iz novcanika.... Nisu one predmet mog interesovanja. Ne pobudjuje zelje ama bas nikakve u meni... ne mami mi uzdahe ne odaje mi toplinu ne daje mi sigurnost... Zar je to zensko uopste... Poljubis je u vrat-poljubis vrata...zagrlis je-zagrlis stablo...pomilujes kamen.. Ne jer je hladna, nego jer je prazna.. i sta njima je svjedno kad se to desi.... jebi ga, i kad kamen od kamen lupas dobijes iskru... Ali opet, nema dovoljno topline, nema emocija... pa da li one uopste postoje... mislim ono: Mislim, dakle postojim... Eh, lahko je ljubiti bilo sta, lahko je davati... ali valja vratiti...
Zar nije bolje ljubiti na svoj nacin, da bi te ljubila ako pozeli, zar nije lijepo voljeti da bi te voljela ako pozeli? Sebi izgledam lijepo, a njoj ce biti jos ljepse ako me pozeli, bicu joj dobar da bi joj bilo jos ljepse ako pozeli, milovacu je lijepo da bi milovanje trajalo sto duze...ako pozeli... osjecat cu se lijepo da bi osjetila sve pored mene sto je lijepo, reagovat cu lijepo da bi na mene reagovala lijepo, mislit cu lijepo da bi kad na mene pomisli i njoj bilo lijepo...
Ah, poceh ja opet pricati o ljubavi, iako pricam o sponzama... To je malo da se izvucem ako me koja napadne u komentarima, no nebitno kao da joj treba moje postovanje.... ha ja....No sad... negdje sam citao da zene ne traze postovanje, traze da ih se voli... Postovanje je neshto sto dolazi iz glave,a nije neshto emocionalno iz dushe...iz srca... Zene imaju potrebu da budu voljene, i kad one same ne vole... Sto znaci da je na muskarcu da preuzme inicijativu..Zena ne samo da prva ne voli nego prva i ne bira. Covjek joj se mozhe svidjeti, ali ga rijetko prva zavoli...Mi smo ti koji to trebamo zaraditi...Zena dok je djevojka, hoce da bude sa facom, hoce da bude sa bogatasem , hoce sa sportistom, a na kraju se da, cesto zauvijek, sasvim drugacijem covjeku nego kakvog je zamisljala... Ona uvijek podlegne jacem,a ne lijepom i umnom, a ne boljem i milijem. I onda cesto pada pred jakim, a ne dobrim, ne razumije duh nego volju, ne vidi ljepotu nego ima namjeru...

Uvod: Bio jednom jedan grad bez glave i repa,cudan, zbunjen.. cinio se kao bilo koji drugi, no ipak imao je neshto drugacije...
Sjedio sam nadomak tog grada, ne tako starog, a cinilo mi se kao da je vjecan. Sve novo, a ipak sve tako ustaljeno... Razmisljao sam da se spustim, da udjem, pa idu svi...zasto ne bih i ja?
Dodjoh, gledam...svi mi tako poznati, a nikog ne znam.. zapitah se sta ja radim ovdje, da li je to za mene, jesam li pogrijesio... Setao sam ulicama, lutao... bile su pune grijeha, pune znalaca, a mozda i nisu ni bili, mozda su me samo obmanuli... Nisam primjetio...Puno lijepih djevojaka, a nisam mogao prici, puno slatkih djevojaka, ali nisam znao sta raditi kad prodjem pored njih... Izmicao sam se, bjezao, isao u coskove...Dok ostali... hodali su gradom, mahali svojnim drugim rukama... cinilo mi se kao neka era otrova da je usla u grad... sve sami zlotvori... a jos gore to stado ih je uporno pratilo, pokorni bijahu... na njihovim licima nigdje osmjeha, sto sam navikao da gledam, svi nekako razlicito prozirni... svi su mi se cinili kao u pohodu, isli su ka necemu, bas kao zivotinje, bas kao onaj zivotinjski nagon... al u tom pohodu ubishe svrhu... No, nisu ni primjetili, samo su presli preko nje, hodali su, a i dalje to rade.. Ja je ne htjedoh zgaziti... ne zao mi je bilo... no kao da je bitno, ti gresnici nisu je ni vidjeli, nisu vidjeli sta su uradili, pa im vjerovatno onda nije ni greseno... ehhh.... opet sam bio nesiguran...Sve dok, ne vidjeh u cosku krcme, te oci... Gledao sam u njih, obuzimale su me..oci... buljio sam., osjecala se neugodno, no ipak pozvala me da sjednem.Slusao sam je pomno,nije voljela to, no ipak, istrpila je.... Nakon kraceg upoznavanja, pocela je da mi prica svoju pricu, pocela je da mi prica kako je ona dosla ovdje, u ovu staru krcmu, u ovo mjesto:

 maloj krcmi pokraj stare crkve vec istrosene i prazne u koju nikad niko ne ide, sjedila je masa ljudi pozutjelog lica i izblijedjele puti od tolike kolicine dima, u kojoj se jedva rapoznaao odraz lika. Ona je sjedila sama za stolom razmisljajuci o svom slijedecem postupku koji bi mogao da stavi u pitanje veliki broj ljudskih raspolozenja...
Bijase odlucna da oda tu tajnu na velikom trgu ispred velikog broja razjarenih ljudi spremnih na sve.
Ali ipak...nije bila toliko hrabra, nije mogla da podnese sve to, te prezirne poglede beskrajne mrznje, koja je na kraju ipak i nije bas puno doticala, ali nije zeljela da bude omrazena licnost u tom malom gradu gdje svako svakog zna.
Mnogi su je poznavali, rijedje voljeli, ali ipak svi su je i cijenili i postovali i smijali se zajedno s njom, bil da je tuzna ili vesela... Udovaljavali su njenim skromnim zahtjevima, mada iz neke nepoznate zavisti, lazne osmjehe davali.
Svjesna je bila svog polozaja u tom malom gradicu gdje se svjesno borila za bolje vrijeme, ali u invaziji vec istrosenih ljudi koji ni za sta drugo nisu marili sem za sebe i svoj polozaj, dosla je u nedoumicu da li da se zaista bori ili preda toj manjini i prizna svoje greske...
Razmisljajuci o svemu tome, iznenada je trznu jedan glas! Dize svoj pegled koji je prethodno prazno gledao u polupraznu solju hladne kafe, i ugleda tako ruznog covjeka, vec na smrt pijanog koji joj prilazi i govori:"Ti si kriva za sve" !
Skamenila se prizorom, ali nije dopustila da otvara novu svadju i prepirku od koje nema nikakve svrhe i koristi i koja nece dati nikakav rezultat…
Pogledala je covjeka hladno, sa velikom dozom ravnodusnosti na njenom licu, jer ipak, nakon svega, njeni su zivci bili tek toliko istroseni da nije bila u stanju da daje neka objasnjenja za svoje postupke ili velika priznanja koja su joj odali glavni.
Bas zbog tih priznanja koje je dobila za svoj doprinos tom gradu, mnogi nisu bili zadovoljni, I mislili su da ona to ne zasluzuje, te da je na neprimjeren nacin dobila ta priznanja.
Nije htjela da se prepire ni da svakom objasnjava kako i zbog cega je to nastalo.
Pored mnogih pogleda i rijeci upucenih njoj, hladno je ustala, pogledala covjeka kao i sve ostale prisutne i bez ijedne rijeci izasla iz krcme.
Nije se danima nigdje pojavljivala, nisu je cak nigdje mogli primijetiti, nije osjecala potrebu za drustvom, zavrsavala je svoje obaveze koje su je itekako gusile, te nije imala ni vremena da razmislja.
Dok je proslo neko vrijeme I obaveze, odlucila se da opet izadje i ode u tu krcmu na nagovor jedinog prijatelja kojeg je imala I kojeg je beskrajno cijenila, prijatelja koji je uvijek bio tu za nju i koji je zalio danima u kojima je nije vidjao…..
Naizad, dodje! Mnogi su bili sretni zbog njenog dolaska, a mnogi i razocarani…..Cudno su je pogledali i situacija se malo zakomplikovala…
Jedni su trazili objasnjenja i njeno javno priznanje svojih gresaka, drugi su se radovali….dok napokon nije odlucila neke stvari javno da kaze….

Sinoc sam ponovo kucao na stara vrata... Na pocetku je bio tup zvuk, nemio... Ubijao je tisinu... Ubijao je, ubijao je i mene.. Nisam razumio zasto, nakon toliko vremena, nakon toliko detalja koje sam mislio da sam naucio, zasto je opet tako odzvanjao u mojim usima... Ustvari, da li je odzvanjao u mojim usima ili u mom srcu... Ma ne, nemam ja srce... Ja imam samo dusu, meni srce ne treba... Sta ce mi kad ga niko ne vidi, sta ce mi kad je uvijek isto, sta ce mi kad uvijek pogrijesi...
A ni ne razumijem zasto sam sad ovako nesiguran kad ovo pisem. Nisam nikad prije ni razumio sebe kada sam se nalazio u onoj bezizlaznoj situaciji kada sam htio na jednu stranu rijeke, a ti na drugu... A onda odjednom ti si ta koja otisla na onu stranu koju sam ja htio, a ja ostao na istom mjestu... Da nisi mozda napredovala, da nisam mozda ja taj koji nije razumio sve... No, nebitno, bila si mi zvijezda, neki kazu da one mogu biti vodilje, ali niko ne govori o padalicama. Neki kazu da ti nekad u hladnoj mracnoj sumi mogu pomoci da izadjes, da se vratis medju svijet, no meni nije. Pokusao sam je pratiti i kada je nestala iza mracnih oblaka... Isao sam na slijepo, znam ja put siguran sam. I dodjoh na ivicu... Bio sam siguran pravi je put, uspio sam, sve je uredu, sve ce biti uredu, bice mi od sada prelijepo. Zakoracih. Nestade. Opet nema tla. Ono u meni zakuca, lupa, puca... Propadam. Bas kao u onim snovima. Nema dna. Idem dolje, letim, prebrzo je, no ipak, dizhem glavu.. Gledam u nebo. Nema oblaka, ne razumijem kako. Nije vishe tamo, promijenila je svijetlost, promijenila je mjesto. Do danas sam vjerovao da se to ne mozhe desiti, ali evo ipak... Ko bi ih razumio...zvijezde... Toliko ih ima na nebu, sve su iste... svakoj se divim, svaka je prelijepa, svaka sjaji na svoj nacin...neke su mi daleko, a neke su mi jos dalje; neke su male, a neke velike...

Nedavno vidjeh jednu malu zvijezdu, sakrila se visoko iza mjeseca. Nisam razumio kako...Ali kad sam je ugledao, razumio sam zasto... Eh, taj mjesec... On nije zvijezda, zar ne? Pa sta radi gore pored njih? Hajde dobro, ima ih na milijarde, no on mi nasao da sakriva tu jednu,ne da mi da je gledam. Ne, nije mi dao, nikako... Moradoh stidljivo je posmatrati iz daleka,gledati je njemu preko ramena, odlaziti na mjesta gdje cu je vidjeti, cekati sunce, najsjajniju od njih da ode, da mi dodje mrak. Da se ta zvijezdica pojavi ..i pojavi se ona... svake noci... svake noci je gledam... Mjesec to ne zna. Ali da, svake noci uzivam u njenoj ljepoti, u njenoj tachci. Svake noci pricam joj, svake noci pomno me slusa...dok mjesec duboko spava... No, tesko je ... mjesto sa kojeg je gledam je daleko, svake noci dugo hodam, i predugo... Za sada, znam da mi se svaki predjeni korak isplatio, svaki bol je bio sladak, iako je zabolio... Ne znam, hocu li prestati ici tim putem, jer svaku noc kad se vracam, sve sto pozelim je da prespavam do ponovnog mraka, pa da se ponovo zaputim... Nekad me mjesec znao sprijeciti, nekad mi mjesec nije dao, nekad sam bio ljut na tog neznanca, sada vishe nisam, sad sam samo ljubomoran. Ljubomoran sam jer je oduvijek gore, odavno, puno prije mene... siguran sam da nije pametniji, siguran sam. Siguran sam da nema rame kakvo ja imam, cim ja mogu da gledam preko njega, siguran sam da mu sva ona svjetlost nishta ne pomazhe, jer to nije njegova svjetlost. Siguran sam da je siguran u sebe, jer onako cvrsto spava. Mozda. A mozda nije mu ni stalo, mozda je samo nasao prvu najljepsu zvijezdu i stao ispred. Ne znam. Niti cu znati. No, sad kao da je to ista bitno.. On svijetli, on je gore, ja sam dolje, on je skriva...ja ne... opet...

Novembarsko sunce zeli da se pojavi ispod tamnih crnih oblaka, no oni ne daju, bas kao da znaju sta je bilo sinoc.. Ne, ne daju da na lice padne tracak svjetlosti.
Ni trunka, neka ga... No ipak crno se pretvara u sivo, sve je malo svjetlije, ali u necijim ocima opet tmurnije... Eh, sinoc, te Njene iskrene oci. Mislio je, sve je savrseno, kraj zivota ce biti lijep, ona ce biti pored njega, ne treba mu nishta vise, ne. Ah kako je lijepo voljeti nekog, bar to on zna najbolje. Neko zvoni... Kroz kljucaonicu sobe osjeti njen miris, da to je ona, taj dobro poznati miris. Sjeca se nedavno, dok ona nije bila tu, kako je hodao sokakom i trcao kao lud za mirisom jedne zene, misleci da je ona. Taj miris, Njena kosa, Ona, Ona ga je zacarala. Okrenu kljuc, pred njim se pojavi obucena u haljinu boje bisera, kosa se cinila kao da tece preko ramena, oci kao... ma ne postoji to poredjenje... a lice promijenjeno. Zasto?! Ne! strah u njegovim ocima, to ne mozhe biti! Zasto ne mozhe nikad nishta niti jednom, bar jednom biti savrseno? Njena osjecanja-gdje su? Gdje je onaj suzni pogled, gdje su one linije koje se formiraju na njenom licu kada se nasmije? Ne postoji vise? Kako? U jednoj sekundi? Poslije svega? Poslije toliko vremena provedenih zajedno, poslije toliko izgovorenih rijeci i prije milijun jos koje joj mora reci. Poslije milovanja njene koze, poslije ljubljenja svakog milimetra njenog tijela, poslije... Ne, nema osjecanja... Nishta, kako to mozhe biti? To je bilo sinoc... taj njen pogled leden, ta njena ruka ledena, te njene nove teme, te njene nove price.. ma kakve price, kako? Nije fer, poslije svega... Kako mozhe reci da nije vise moja? Kako nisi? Kako je to moguce? Kako neshto sto je pola mene, nije moje? Kako neshto bez cega ne mogu zivjeti nije moje? Kako mozhe postati strano, tudje? Ne razumijem... To nije normalno... Nije ljudski... Ah previse negiranja, previse pitanja, dokle vise... Novi je dan... Bice bolje! Jos jedan dan, bez nje... Pa cekaj... Tek je prvi...Ali cini se kao vjecnost, ... Kad se vidjate stalno, nekad ti dosadi, pa je ne zelis vidjeti sutra, no ipak je vidis i bude ti prelijepo, ali ovako, kada znas da je neces vidjeti sutra, ma da je neces vidjeti ni za sekundu, ni sutra, ni za godinu... E onda shvatas svoje greske... Ali ne, nisam! Nije on pogrijesio... kako da pise od ljubavi, kad tugu ne mozhe sakriti....

Sjedio je na stepenicama, razmisljao dok je vatra u kaminu neprimjetno tinjala. Nije ocekivao nikoga, niti ce iko doci, ne zasto bi?

Nakon toliko vremena, zasto bi? Sati su prolazili, no njegov je bio bez kazaljki.... Osvratao se na minule godine, minule, zalud protracene dane... Stari ogromni album na koljenima, a unutra samo nekoliko slika; pitao se zar je to sve sto imam, zar je ovo sve sto mi je ostalo poslije svih ovih ludih godina? Na slikama mjesta, koja nece vise nikad vidjeti,ljudi koje nece vishe nikad voljeti; pa zasto im to nije pokazao prije?

Iz mladosti kupljena boca crnog vina, nije zasluzila da je jedna osoba pije, no njemu se vec vrti u glavi, nije svjestan da li brzo ili sporo.No, ipak, sve se razjasnjava,a trebalo je ranije... Ma i ranije je, no ipak nije islo, ne... Sram zivota, pokvaren, naizgled savresen, a u dubini neodrsven...Fali jedan detalj, jedan mali detalj, samo jedan bez kojeg je sve nishta, a sa njim savrseno... Razumije tek sada... Ah, koja budala, cekaj, usmjeri ovako,moras to, ne mozhes ovo... svi planski, pa da.... no tesko je reci koliko je sati kad nema kazaljki...

No nebitno sada, sve je proslo, za sve je kasno. Ljudi misle da je lud jer zeli biti sam, Ne mozhes ocekivati da ce ti prijatelji pomoci kad ti je tesko, eh budala, tek sad to vidi.... valjda misli, svi se nosimo sa svojim problemima sami, tako je mislio; ali nekad tuga predje preko praga, predje preko case, ne mozhe ni ona sama, nikad joj nije rekao koliko mu znaci, mozda je i najbolje da tako i ostane...

Egocentrcni samouvjereni jadnik

Pa vidim te, gledam te.... znas li to? Vidim kako gledas u mene sa druge strane sobe,a pretvaras se povremenim skretanjem pogleda u casu da to ne radis. Zelis da pomislim kako za tebe cak ni nisam tu...Ali znam te, znam da me drzis u svom dometu, na safe distance. Znam sta mislis- zelis da pridjem. A ja te gledam,da i ja tebe gledam...pretvaram se da razgledam po sobi, a ti to koristis kao razlog da gledas u mene, pa bar i na tren,onoliko koliko mi je pogled bio na drugoj strani... znam sta radis... znam te, znam bona... jebes me u oci... :P

Ok, priznajem gledam te, pa sta... nosis zelenu majicu, znajuci da volim tu boju jer su takve tvoje oci... Oh, te suptilne psiholoske igre... ko to nije prosao... mislis da ne znam sto si slucajno sjela pored mene na pocetku, mislis da ne znam zasto si odjendnom u kuhinji sa mnom, mislis da ne znam sta radis? Ali nije problem, igrajmo se... bicu neprimjetno dio tvog plana... Znas da se na ovakvim mjestima pije... i znas da cu na ovakvim mjestima neshto popiti, ali i ja znam da ti znas da ti zelis da se dovoljno ja napijem, jer znas da kad se napijem, donosim odluke koje se ne mogu nazvati pogresnim, iako neki kazu tako...(samo cekaj da prodje ovo sve) ... i tek onda ces ti odigrati svoj kraljicni potez... Pametno...sta da kazem...

pa onda zapocnimo igru,da znas da cu se ocesati o tebe svaki put kad prodjem pored tebe, i da cu na milisekund zastati, i pomirisati onu predivnu kosu,....pa sta bilo je prostora, ali nisi ti htjela da to ne uradim...zar ne? pocinjem da sumnjam u sebe.. ili je to sve opet samo dio tvoje igre? ili stvarno to mislis? ne znam? mozhda? vjerovatno je to igra macke i misa... a samo ko je ovdje mis? pa valjda je jasno....
Ali nema veze, vidio sam te maloprije kako se njezno njises uz zvukove moje omiljene pjesme...sama... to je bilo tako slatko od tebe...ali ti ne zelis da ispadnes slatka, zelis da budes fatalna? Ok, dopustam ti...

a onda naravno, cekala si da se ja okrenem na sekundu kako bi se primakla onom nabildanom fegetu... nisi mislila da cu skontati da to radis da bi me ucinila ljubomornim? Pa naravno da sam to znao... Bilo je dovoljan onaj prikaz kad sam ti vidio glavu naslonjenu na njegovom ramenu i oci zatvorene- to su uradila da bi izbjegla moj pogled, kako bih se jos vise nanervirao...Prilicno sam impresioniran tvojom posvecenosti svemu tome...da te ne znam bolje stvarno bih pomislio da to "zaprave" radis...Pitam se kako si ga nagovorila na taj podmukli plan... nadam se da ga nisi morala potplatiti, pa ne mogu da vjerujem da je to sve za mene...To je ta posvecenost detaljim kod tebe kojoj se divim... Prosjecna osoba ne bi koristila jezik da mi to prikaze, ali ti nisi prosjecna osoba... Sve si detalje bas ono istancala u nasoj maloj igri zavodjenja...

O pa sad stvarno me iznenadjujes... Zelis da ga odvedes u sobu, kako bih pomislio....heheh... pa stvarno..ono wow... Samo vas zamisljam, igrate se covjece ne ljuti se na podu...a tebi zmarci niz ledja prolaze, pomisljajuci da cu uletiti... Pokazala si veliku predanost,provodeci cak vise od sat vremena gore...svaka cast kako si mogla izdrzati...
a cak si mislila i na detalje poslije toga... rascupala si kosu, promijenila majicu... pa skoro da nisam pukao od smjeha...Samo da si znala da ja te stvarno zelim, mogao sam te postediti ovih igrica...

Ocekujem da sad krenes u akciju, posto ti je nestalo ideja...a i postaje kasno... Sve je eto proslo kako si planirala, ucinila si me ljubomornim(haha)...
Vidim da oblacis kaput... pa zar jos jedna igra... Ah da, mora da pomisljas da cu te ja odvesti kuci...oho, sve postaje bolje, odlazis...tj. pretvaras se da odlazis... Znam da ces se vratiti svake sekunde, da objelodanis svoje namjere sa mnom... oh, svake sekunde, samo jos malo, evo sad ces...evo ga...

Ooo, stvarno si dobra... detalji detalji, cak se i ne vracas.......

Parodija zivota

zadnjih mjesec dana rijetko mu sta ide od ruke, nishta ne mozhe da uradi kako treba, nema buducnosti, nema para, poceo je da pije..djevojke su mu pojam...

ali ipak ko bi ih shvatio... pocinje da se zivcira strasno, pa zar nigdje ne postoji neka budala koja bi htjela sa njim pricati, koja bi ga htjela poslusati,

kojoj bi mogao reci sve probleme, cak i one najsitnije, i kada bi mi onda rekla: ma sve ce biti uredu, sve bi se cinilo tako lahkim, popravljivim, nek' je samo ona tu...

Ali ne, Zivci su mu na ivici, ovaj svijet mi postaje mali, ovaj stan, ova soba, hvata ga tjeskoba... javljaju mu se misli koje nikad nije mislio da ce biti tema njegovog razmisljanja i to ga zivcira, pocinje da bjesni, u afektu covjek mozhe sta god uraditi, rusi sve po stanu, dere jastuk na kojem je ona davno spavala, baca vec napuklu sliku o zid,slika pada na poledjinu a na njoj danasnji datum 2001, FOREVER...

Izlazi iz stana, ne zeli da ide na ulicu kao svaku noc,ne zeli da ide u kafanu sa ostalim propalicama, ne...dosta mu je svega...penje se jedan sprat, drugi, treci, dolazi na krov... sanja, nada se, da ce ona u ovo gluho doba biti dolje da ce ga gledati, da ce se kajati... beznadna nada, glupost, cista, al dosta mu je rijeci sazaljenja, dosta mu je prosenja ljubavi... dosta mu je teskih rijeci, dosta mu je pomoci, dosta mu je prolazih prijatelja... zeli da zavrsi ovu parodiju idealnog zivota...jer ipak cemu to.. al' ipak neka bude njoj na oci... neka!

Ljudi se pocinju skupljati,medju masom kruze price: Narkoman! Alkos! Ona je kriva! Nemoj! Poremecen!... al' ne obazire se, istrajan ce biti u svojoj namjeri, vidjece njeno lice, mora doci... za ostale je nula, al ne i za nju, nada se... makar iz sazaljenja pomislja...

Onaj sa desne strane na ramenu mu govori, pa pokusao si neshto, islo ti, poci ce opet, pokusaj, istraj, nemoj se predavati... isao si na fakultet, bio si dobar...a onaj na lijevoj... ma sve su to bili cvrljotine, sve si poceo nista zavrsio, samo skice, nista nisi uspio, nema mjesta za tebe medju jakim, voljenim, zdravim, ti pijes, pusis, propalica si...

Korak mu fali, korak... samo jedan korak, masa dolje se izmice bez grama saosjecanja, zeljna spektakla... u njegovoj glavi bolesni, poremeceni, nishta manja sranja koja ni vidio prije cak i kad mu je zadnja noc, sklapa oci... i kraj...

Djevojke Pojam

Devojke? Ah, da, --uo sam za njih...
        --ak sam ih i vidio...
        Jesam, stvarno...

Ono malo rijetkih sto su me znale saslusati uzivo su mi rekle da znam sa rijecima...samo sto mi treba
jako puno da ih izgovorim...ne zbog nepronalska pravih rijeci, vec zbog moje filozofije da cijenim rijeci...
tako da ih nece svako cuti...ustvari malo ko...ali niko do sada sve...

ali eto desi --e se nekada da dodje ta jedna zbog koje uspijes da nadjes prave rijeci u pravo vrijeme kako bi
se ona najezila na pravi nacin na pravim mjestima... i onda ces otici u krevet sa njom...i ujutru se budis...
i prolazi dan, dva, tri a nje nema.... 

i to te bas zaboli,vjerovao si, nadao si se, trudio si se,al uzalud...i kako onda da vjerujes da volis nekoga?
i onda svaka iduca zenska osoba... postane manje vazna,nevazna. Upoznas se sa njom, izadjes, ponovo koristis iste rijeci,
ponovo koristis svoj isfurani klise, koji njoj zvuci kao talijanska pjesma, a tebi ona nije bila muza...
i tako se ti vratis kuci, uspio si neshto uraditi u svijetu jacih, cime ces se moci pohvaliti svojoj sestri.
i sutradan, joj posaljes poruku, na koju se ta ocarana djevojka, bilo da je oznojena silikonska plavusa, ili prelijepa brineta sa takvim
ocima da kad ih gledas sve ti se cini nevazno iako jeste  vazno, totalno se istopi i pristane na drugi sastanak. I ponovo ti pucas bezbroj savrseno odobranih
rijeci, koje na prvi pogled se cine tako za nju, al ipak nisu i koje je uvjere da ti se mozhe prepustiti, ti to ne zelis
i vratis se u svoj cosak sobe tamo gdje bi mogla stajati ona bezivotna gitara bez zica, koju cak ni ne znas svirati...